Izgleda smo ušli u novu fazu bildanja nacionalnoga ili samo u novu varijaciju već viđenoga, tj. iznova pokrenuli vrtuljak i samo mu dali snažniji vjerski zamašnjak.
A koji bismo drugi i mogli kad sve naše priče o identitetu počivaju na već oprobanim pričama o povijesnom teritoriju, zajedničkim mitovima i povijesnim sjećanjima, te zajedničkoj masovnoj i javnoj kulturi. Do dva kompleksnija obilježja nacionalnog identiteta, koja uz tri prethodna spominje Antony D. Smith, jedva da ćemo zadugo stići. Pa ipak, spomenimo i njih: zajednička zakonska prava i dužnosti svih pripadnika nacije, te zajednička ekonomija s teritorijalnom mobilnošću pripadnika nacije. Prva tri obilježja su najjeftinija, povijesno mnogostruko oprobana. Njima je najlakše manipulirati. Druga dva su u našim društvima daleki, teško ostvarivi san.
Prva tri od bitnih obilježja teško je u našem slučaju segmentirati, odjelito promatrati, tim prije što se često namjerno zamućuju distinkcije među njima, a zapravo stvarno jer se u nas identifikacija vjere i nacije do vulgarnosti pojednostavljuje i živi. "Jedan narod, jedna vjera" - naslov je iz "Dnevnog avaza" od 22. svibnja ove godine, a vidimo da nedostaje još samo "jedan vođa", pa da nam se ukaže sva pogubnost (Blut und Boden!) ovakvoga, novog homogenizirajućeg nacionalno-vjerskog projekta.
Nacionalno i vjersko, mitsko i povijesno, u posvemašnjoj laži, kiču i šundu, u njegovom kulturološkom etabliranju, društvenom instaliranju, dramatično su označili protekla naša dva desetljeća i o tome se, na sreću barem to, može naći mnogo dragocjene literature. Vrsnih elaboracija i sjajnih dijagnoza!
Ta borba za prošlost, za nacionalno sjećanje, to izmišljanje bolje prošlosti kao da lagano jenjava i ustupa mjesto snažnijoj, manipulaciji vjerskim, tj. reislamizaciji, rekatolizaciji... u njihovim najprizemnijim oblicima. Amblematičkom, manifestacijskom, teferičkom, s mnogo buke i bijesa. One buke o kojoj neki dan svjedoči Sidran: "Preselio sam iz Sarajeva u Goražde jer sam imao nevolja sa stanovanjem; u naš stan dopirala je golema buka iz jednog objekta kojemu neću spomenuti ime da me ne optuže da sam islamofob." Onog bijesa koji čitam kod Pamuka: "...zbog lošeg se razglasa moglo razumjeti... i Allahovo ime, koje je predavač nepoetično naglašavao i vrlo često ponavljao, kao da hoće koga zaplašiti." ("Muzej nevinosti")
Ipak, današnji, za razliku od nekoć nacionalnog, agresivni "upad religijskog" u društveni diskurs, veoma je zabrinjavajući, jer na ozbiljan način, post bellum (da li?), diskreditira ono "sveto", "vjersko", "religijsko" do te mjere da na sve strane frca licemjerje, curi laž, bruji bogohuljenje i to, gle čuda, ono koje najčešće proizvode vjerski dostojanstvenici i nominalni učitelji vjere i morala. Ovdje bi imalo smisla uskliknuti, zajedno s Montesqieuom: "Ovdje viđam ljude koji se bez konca i kraja prepiru oko vjere, a čovjek bi rekao da se u isti mah natječu tko će je se manje pridržavati."
Vulgariziranje nacionalnog malo tko je spreman proglasiti blasfemičnim i ono to vjerojatno i nema šansu biti koliko vjersko, jer se vjeri pridaje tobože "onostrano porijeklo", pa je ona valjda jedina nedodirljiva. Nju smije i naučavati i licemjerno interpretirati, kičerski demonstrirati i do neukusa vulgarizirati samo "vjerska elita"?! I još joj, kao, ne smiješ ništa reći, jer je to, zamislite, udar na vjeru i Boga. Bog - to sam ja, vjera - to sam ja. Ti možeš biti samo podanik ili otpadnik, poslušnik ili nevjernik. Tertium non datur! (Pročitati "Kuću imama" Iranca Kadera Abdolaha!) Otuda Sidranova izjava zvuči i ozbiljno i smiješno i ironično, a nadasve opominjuće.
Nimalo drukčije nije ni zalaganje kardinala Bozanića za unošenje križa u javne prostore, biskupa Štambuka "da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik" ili moljenje "Očenaša" u javnim školama u Hrvatskoj na početku školske godine... Hoće li se sutra tražiti da i premijer i ministri budu katolici? I liječnici, pravnici, profesori, piloti...? Valjda je važno kako su i koliko stručni za svoj posao?! Zbog toga i zbog njih, zajedno s Lichtenbergom, ponavljam pitanje: "Nije li čudno što se ljudi tako rado bore za svoju vjeru, a tako nerado žive po njezinim zakonima?" Nisam im primijetio zalaganje za kristovsku ljubav prema socijalno ugroženima i marginaliziranima. Vjerski dostojanstvenici i učitelji vjere kao da ne žive (i ne žive!) ni u stvarnosti našega svijeta ni u stvarnosti svoje vjere. Trebamo li ih mi, svu tu "vjersku elitu", podsjećati na sjajnog Alfreda Delpa, njemačkog isusovca, i "tvorca" personalnog socijalizma, čije nam riječi zvone u ušima kao opomena: "Najpobožnija molitva lako može postati blasfemija ako se odvija kao utjeha ili čak potpora prilikama koje ubijaju ljude…" A ne ubija ljude samo rat ili "naš" nacionalni i vjerski "neprijatelj", nego i neznanje i nekompetencija društvenih elita, opća korupcija, socijalna bijeda, užas školstva, užas zdravstva, užas mržnje, gluposti i primitivizma! I nadomjesci koje im za to nudimo: "Bog u javnim prostorima", bezbrojne bogomolje na grbačama osiromašenih vjernika i licemjerje na tome naraslo do nesagledivosti, ono koje "vjerske elite" ne vide i ne čuju i ne žele vidjeti...
Kažu da nikad u istočnom Sarajevu nije bilo toliko Bošnjaka kao ovih ramazanskih dana, kad se u njihovu dijelu grada posti... Čuj kažu!?