Vjerovatno znate da je Marko Kraljević junak srpske narodne epike i usmene tradicije. On je nacionalni heroj u narodnom epu kod Srba, ali i kod Hrvata, kod Bugara...
O Marku Kraljeviću kao istorijskoj ličnosti neću se baviti ovom prilikom. Više me zanima Kraljević Marko iz epa, iz narodne pjesme. Tačnije, najviše me interesuje projekcija ovog epa u današnjem, našem, dobu.
Kroz ep o Kraljević Marku dominiraju događaji sa kojima se Marko nosi na svoj način i tako, neposredno, ispisuje svoju osobenost, svoju ličnost i svoju narav. Sad, osobenost Marka nije nastala kao rezultat hroničara Markovog života, već kao ekstrakt osobina koje su u vrijeme nastanka epa bile prisutne u narodu.
Dobar dio tih osobina su univerzalne i možemo ih nazvati slobodoljubivim, pravednim i patriotskim. One su najuočljivije i najprisutnije. Manji dio osobina su svakodnevne u životu ljudi toga vremena. Ove osobine, prikrivene i zamaskirane, nevjerovatno asociraju na naš današnji život i na naše društvo.
Recimo, carstvo u kojem su obitavali Markovi roditelji, u kojem se Marko rodio i odrastao, se raspalo na bezbroj zavađenih državica. Marko osjeća efekte tranzicije iz jednog državnog okvira u drugi, što prati poremećaj sistema vrijednosti, te je Kraljević osuđen da životari u nepravdi i da sprovodi svoju pravdu.
Zatim, u svoj toj situaciji Marko živi sam sa majkom Jevrosimom. Iako je ne sluša, Marku je ona oslonac u životu. Majka ga savjetuje, kudi i sudi njegovim djelima. Moli ga da se mane hajdučenja i gluvarenja i da nađe pristojan posao.
Marko se bacio, povukao, odnosno liči na svog ujaka vojvodu Momčila, a ne na oca kralja Vukašina, koji je naivan i pošten nastradao. Marko je nesuđeni nasljednik đedovine i carske krune koju su drugi razkrčmili, a on treba da plati račun njihove pijanke.
Prijatelji su mu njegov konj Šarac, od koga se ne razdvaja i kojim putuje uzduž i poprijeko po Balkanu, kao i topuz od 66 oka (85 kg) koji mu služi kao oruđe, pošto Marko nema stalni posao i radi šta stigne da bi preživio. Bilo da ore drumove, da ukida svadbarinu ili da izlazi na megdan. Ima svoju nebesku zaštitnicu - vilu Raviojlu.
On je prijek, nagao kao rijetko ko, ali umije, kad hoće, da bude lukav, strpljiv i oprezan. Nikuda ne ide bez rujnog vina. Posjeduje mnoge talente, a jedan od njih je da može da mnogo popije, a da se ne napije.
Marko slavi slavu i čuva nacionalni identitet, prkosi turskoj vjeri i zakonima, pije "uz ramazan" vino, razigrano objestan u igru uvlači i same Turke.
Što se tiče Turaka on ima vezu rodbinsku, kao posinak i poočim, sa samim sultanom Sulejmanom, ali on to ne koristi jer je njihov odnos duboko neprijateljski.
Živio je 300 godina i umro kad je on to htio. Samo nije umro definitivno, već se sa Šarcem sklonio u jednu duboku pećinu u kojoj spava dubokim snom, čekajući trenutak kada će njegovom narodu biti potrebna njegova junaštva.
U prethodnih 200 godina su nam zaista nedostajala junaštva Kraljevića Marka, tako da ne znam da li je neko išao na planinu Urvinu da ga probudi da nam pomogne. Moguće.
Ono što je očito je to da gotovo svako od nas pojedinačno nosi Markove vrline, ali i mane. Očito je i to da su pjesnici koji su vijekovima opjevavali Marka sa vrijednostima i problemima onog vremena napravili vremensku kapsulu i stavili je u ovaj ep. Kad smo kapsulu otvorili i Marka probudili bar u sjećanju, tada smo se zapanjili saznanjem da postoji paralelizam između Markovog i našeg svijeta tako snažan da tvori gotovo isti, svakodnevni, svijet. Sa istim problemima. I iskušenjima.