U travnju je Uskrs, a u aprilu Vaskrs. Dvadeset četvrtog dana, četvrtog mjeseca u dvijehiljadejedanaestoj godini po Hristu, dok iz zimom usnule zemlje niče sjeme obnovljenog života, i mi ćemo se, u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini ipak sjetiti Duha Svetoga, i slaviti Ga u miru svojih porodica.
Namjerno ne kažem i u ljubavi, jer ideja ovog teksta uopšte nije patetična. Naprotiv!
Jer, uvijek tako, pred velike praznike, dotaknemo se vlastitog života svakodnevnih iskušenja, posrtanja, izazova, nepravdi, poraza, pobjeda.., i sve se na kraju svede na vječnu borbu dobra i zla, demona i anđela. Za razliku od anđela, koji uvijek i samo rade svoj posao, demoni strasno uspijevaju da se bave svim poslovima svijeta i satiru sve i svakoga. Nemoćni su samo pred onima kojih ih odmah prepoznaju, i koji su im odlučna prijetnja. Pred hrabrim, čestitim i časnim ljudima!
Sotona u bukvalnom prevodu ove riječi znači protivnik. Demon, sotona, vrag, đavo, Belzebub, Mefisto, Lucifer, Samael, Iblis, Šejtan.., dakle na svim jezicima naše civilizacije postoji riječ za pojam/postojanje ovog ne-bića, metafore svakog zla. Njegov lik je u Knjizi postanka prikazan kao zmija koja je uvjerila Evu da pojede zabranjeno voće, dok je u starogrčkoj mitologiji Sotona prikazan kao polu-čovjek polu-koza, s rogovima i kozjim nogama, dok u ruci drži trozubac. U modernim interpretacijama, pogotovo u filmovima, Sotona je šarmantna i zgodna muška, rjeđe ženska osoba, koja krade ljudske duše tako što ugađa ljudskim taštinama.
U istoriji svjetske književnosti samo su irskog, odnosno britanskog lorda riječi, Oskara Vajlda, nazivali i Đavo i Anđeo u jednom licu. Citati iz njegovog života, poput "Na putovanja uvijek nosim svoj dnevnik. U vozu mi je potrebno senzacionalno štivo." ili "Potpuno sam siguran da ću biti slavan, ili bar ozloglašen", "Samo je jedna stvar gora od toga da svi o tebi pričaju - da prestanu da pričaju" "Ne, zaboga ne, nemam ništa da prijavim za carinu. Izuzev svog genija, naravno" .., beskrajno su dugi nizovi vajldovske đavolje i divlje prirode, ovog alkoholičara, narkomana, homoseksualca, cinika, seksualnog manijaka, sebeljupca, poročnog tiranina... Ipak, njegov jedan jedini roman "Portret Dorijana Greja" koji je napisao 1890. godine, najznačajnije je štivo koje pročita svaki intelektualac još u pubertetu. Roman govori o mladiću Dorijanu Greju, čiji portret slika umjetnik Bazil Holvard. Bazil, zanesen Dorijanovom ljepotom, u sliku unosi sva svoja (ljubavna) osjećanja prema mladiću. Dorijan vremenom postaje sve opsjednutiji strahom od prolaznosti ljepote i mladosti, i u trenutku očaja poželi da njegov savršeni portret stari umjesto njega. "Želja mu se ispunjava, što mu omogući da svoj život, kao Sotona, posveti potrazi za novim, sve mračnijim zadovoljstvima Dorijan ostaje mlad, ali njegov portret skriven od očiju javnosti stari i izobličuje se, srazmjerno raskalašnom životu njegovog vlasnika. Kako ga vremenom njegovi grijesi ipak progone (u međuvremenu je ubio i slikara, autora portreta), Dorijan Grej odlučuje da se promijeni i pokušava da nožem isiječe i uništi portret, ali ga sutradan sluge nalaze, na podu, mrtvog starog i izobličenog, sa nožem u srcu, i portretom prelijepog mladića kako visi iznad njegovog leša.
Jeziva priča ovog romana je mudro znanje za budući život svakog njegovog čitaoca, jer je Sotona, poput Dorijana Greja uvijek bilo i ima među ljudima. Sotona je dopadljiv. Šarmantan. Iiiiiinteligentan. Ima lice anđela zavodnika, kojim magnetski privlači i muškarce i žene. I hetero je i homo, ima njuh da zna kako kome prija i kako, koga i zašto osvaja. Glas ne povisuje, prije je blaga melodija. Nikad se ne svađa, samo se pokatkad ne razumije sa sagovornicima. Impresionira. Govori nekoliko jezika. Surovo koristi svoje žrtve, besprizorno se služi svojim slugama. Uvijek ima istomišljenike, orkestriranu pratnju naivnih obožavalaca. Gradi svoje hramove tuđim rukama. Blizak je vlastima. Miljenik je vladara. Slatko šapuće njegovog znanja željnim ušima. I napreduje, napreduje, napreduje. Sotona je to. Sa, i bez Oskara Vajlda.
U teoriji šaha postoji sjajan primjer inteligentne zamke u kojoj protivnik namami drugog igrača da partija za njega izgleda povoljno, dok je krajnji ishod vrlo brz i fatalan. Mat u 7 poteza, čiji tvorac je Francuz de Legal. Po šahovskoj notaciji Legalov mat ide ovako: prvi potez vuče bijeli pješak na e4 , crni pješak odgovara sa e5, drugi potez - bijeli lovac ide na c4, crni pješak odgovara sa d6. Treći potez - bijeli skakač na f3, crni lovac na g4, četvrti potez - bijeli skakač na c3, crni pješak na g6. Peti potez - bijeli skakač na e5, crni lovac jede damu sa d1, šesti potez - šah bijelim lovcem na f7, crni kralj odgovara sa e7 i sedmi, završni potez !?! Bijeli skakač na d5! MAT!!!
Ali, šta je poenta ove taktike? Kralj ne konta da na njega ide mali Sotona, koji se poigrava njegovim pijunima/pješacima, lovcima/lauferima i njegovim konjima/skakačima, nemilosrdno žrtvujući i svoju damu/kraljicu, ali svjesno ne dira kule/topove. Zna Sotona da su kule u ovoj partiji nepobjedive i genijalnom strategijom, u sedam poteza, kralj kapitulira! Kako je to kristalno jasno! Zna mali Sotona. Znaju i kule, imaju anđela za saveznika! Samo kralj ne zna. Zavela ga inteligencija.
I tako nastane paradigma. Po teoriji, paradigma je skup osnovnih pretpostavki koje uzimamo zdravo za gotovo, u cilju poimanja stvarnosti i njenih fenomena. U tom smislu paradigma je ono bitno što učitavamo prilikom naše interpretacije stvari i pojava oko nas. Paradigma stvara mentalni filter kroz koji um propušta samo one informacije koje mu se uklapaju u postojeću sliku svijeta.
Paradigma se može uporediti sa obojenim naočalama. Ukoliko paradigma naprimjer ima zelenu boju, oni koji gledaju kroz zelene naočale vidjeće svijet u zelenim tonovima i sve dok ih ne skinu, sve će im se činiti zeleno i za to će staviti i ruku u vatru. Tek kada skinu "zelene naočale" shvatiće zabludu da stvari nisu u zelenom tonu, već poprimaju drugačije tonove zavisno o novim naočalama koje stave. Paradigmama nikad kraja... Pa tako i naočalama.
Život je velika partija šaha. To znaju i oni koji igraju "Čovječe ne ljuti se", ili domine. Samo treba čuvati i svoje pješake, lovce, skakače i ne rušiti svoje kule. One su tvrđave. Tvrđave su porodice.
Porodice se ovih dana spremaju za Vaskrs, a obitelji za Uskrs. Vrijedne kućanice će u svom domu, a vrijedne domaćice u svojoj kući farbati jaja. Kokošija. Zelena, crvena, plava.., pune korpe karnevalskih boja. Oni koji imaju više novaca, a time i veću ljubav za Boga, dane praznika provešće u velikim evropskim gradovima. U Londonu, Pragu, Parizu, Rimu.., u Veneciji. Kakav li je tek Vaskrs u tom gradu maski i karnevala?
Anđeli se smješkaju. Prozirna su stakla na njihovim naočalama. Oni vide svu ljepotu ovog svijeta i sve boje, u najtananijim nijansama. Blago nama sa njima. Nama, malim ljudima! Znamo mi za mat u sedam poteza. Donji si, mister Sotona!