Kolumne

Meddžida sa dva Milorada

Dragan Jerinić

Možda i ne bih primijetio vijest da je u Sarajevu održana međunarodna konferencije o jačanju vladavine prava da me negdje prije ponoći nije nazvao jedan učesnik i onako više zajebantski prepričavao šta je kojem od domaćih eksperata ležalo na srcu nakon prošlosedmične odluke Valentina Incka o statusu međunarodnih sudija i tužilaca.

Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH od osnivanja pa naovamo, kaže mi on, udarila po političarima da su glavni krivci za ostanak stranih sudija i tužilaca, a sve ciljajući na ove iz Republike Srpske, te kako na nju vrše raznorazne pritiske kroz budžet. Tačnije kako političari ne daju novac za nove sudije Suda BiH i non-stop joj nešto opstruišu. I sve tako, da neko hoće da zakine državni sud te kako ga treba ugurati u Ustav kako ga više niko nikada ne bi mogao osporavati. Istu priču kao i Kreso, maltene u zarez, prepričao je i Milorad Barašin, glavni tužilac.

Nakon razgovora, priznajem teška srca, u te kasne sate zaustavim na kućnom kinu film, i potražim na portalima detalje te zanimljive pravosudne sesije održane u zgradi OHR-a.

"Domaći stručnjaci su ozbiljne i sposobne osobe. Mogu uraditi sve što i međunarodni stručnjaci. Uspješna vladavina prava ima ključan značaj za budućnost BiH i za njene izglede za integracijom u Evropu", poručio je Incko na tom skupu, ustvrdivši i da sada političari treba da pokažu da su ozbiljni kada je riječ o vladavini prava tako što će obezbijediti sve što je neophodno za postojanje jakih i uspješnih pravosudnih institucija na svim nivoima. Jer, kaže Incko, Tužilaštvo i Sud BiH su ključne državne institucije koje mogu doprinijeti uspostavi vladavina prava i zato je međunarodna zajednica uložila u njih oko 45 miliona evra.

Doduše, niti je onaj moj sagovornik spomenuo, niti sam igdje mogao naći šta je tačno rekao i treći pravosudni stub Milorad Novković, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, pa da i taj spektakl u međunarodnoj režiji bude potpun.

I stvarno kad se logično poslože kockice, koristeći kratku analizu proklamovanih strateških opredjeljenja tog sistema kao što su nezavisnost, odgovornost, efikasnost i kvalitet dođe se do samo jednog zaključka da je pravosuđe ove države toliko trulo da će se vjerovatno vremenom samo od sebe urušiti. I nema tu nikakve politike.

Jednostavno radi se o nekompetentnosti i bezidejnosti čelnih ljudi tih institucija kojima je jedino stalo do lične promocije. I ništa više.

Tvrdnje Meddžide Kreso kako navodno Sud BiH nema novca je čista laž jer ni ove tekuće godine nije potrošila sva budžetska sredstva koja su joj bila na raspolaganju. Teško je povjerovati da Meddžida ne zna koliko novca ima na računu.

Ali ako je već tako, za svaki slučaj reći ću da ima nepotrošenih nešto oko 700.000 KM koje su izdvojene za plate šest sudija, čije je imenovanje kasnilo punih godinu dana zbog neefikasnosti Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) na čijem je čelu Milorad iz Srpca, ali onaj drugi nije tužilac već okružni sudija.

I kad smo već kod nerada te nevladine organizacije, skraćeno VSTS, sastavljene od samih sudija i tužilaca, treba li podsjećati da mjesecima nisu u stanju imenovati glavnog tužioca Republike Srpske umjesto Amora Bukića koji je već i zaboravio kad mu je istekao mandat.

Ili, na primjer, ne mogu riješiti pravosudni cirkus u banjalučkom Okružnom tužilaštvu u kojem su glavne akrobate Vitomir Soldat, sadašnji šef, i Sead Žerić, njegov zamjenik. Koliko se grčevita borba vodi oko te fotelje biće prava sreća da ne padne mrtva glava dok se Milorad, opet onaj drugi iz VSTS-a, sjeti pa taj slučaj stavi na dnevni red. Pa bi i onaj prvi Milorad, tužilac, imao šta da radi.

Preciznije rečeno sadašnji, ovako nevladin VSTS nije u stanju da samo izrotira sudije i tužioce koji su i sami članovi te institucije. Kako onda iko normalan može govoriti o efikasnosti pravosuđa ako bukvalno ne funkcioniše ta krovna institucija.

I ova dva-tri primjera pokazuju da se u pozadini ne krije nikakva rušilačka politika iz Banjaluke, secesionizma, ili referendum, već se radi o čistom neznanju glavnih ljudi u pravosudnom sistemu. Zbog toga djeluju smiješno, deplasirano i izlizano fraze Meddžide, Milorada i Milorada kako navodno baš oni rade na izgradnji efikasnog, nezavisnog, odgovornog i kvalitetnog sistema.

Jer ako Kreso i Novković ne znaju, bar bi Barašin trebao znati šta je to "komandna odgovornost" jer je kao koautor objavio i stručni rad na tu temu. Za trulež, nerad, protekciju, nacionalnu netrpeljivost, korupciju, selektivan i neobjektivan pristup istragama za ratne zločine, političke procese i presude koje se osmišljavaju izvan a provode kroz te institucije isključivi krivci, to tvrdim pod punom materijalnom odgovornošću, su Meddžida i dva Milorada.

Istina, veliki dio odgovornosti snose i međunarodne institucije, tačnije OHR, koji je promovisao nakaradni sistem reforme pravosuđa po kojoj je glavni uspjeh bilo formiranje nekakvog VSTS-a, Suda i Tužilaštva, koji su potpuno izdvojeni, ne postoje u ustavnoj strukturi države.

I danas kada predstavnici OHR-a ili bilo koje druge međunarodne organizacije hvale reformisano pravosuđe, stavljajući se u nekakvu zaštitničku ulogu nad njim, tvrdeći da na čelu tih institucija sjede vrsni profesionalci čine to onako više reda radi, diplomatski, da bi opravdali onih 45 miliona evra koje je i Incko ponosno spominjao. Čisto ne mogu sebi još priznati da su uludo potrošili taj novac.

Za ozbiljnu reformu pravosuđa potrebni su mladi, obrazovani, ambiciozni kadrovi koji znaju kako posložiti paragrafe da bi sistem funkcionisao. Potrebni su ljudi sa vizijom i osjećajem za realnost a ne sitni, zarđali karijeristi kojima je jedino bitno da im prvog legne plata, a za sve ostalo odgovorni su drugi.

Najčitanije