Sloboda štampe predstavlja ključni elemenat bilo koje istinski demokratske države. Bez te slobode građani ne mogu prosuđivati na osnovu informacija. Uz tu slobodu građani mogu da se osjećaju sigurnim, da imaju načina da saznaju za zloupotrebu ovlašćenja od strane onih koji su na vlasti.
Prije više od dvije stotine godina, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država, Tomas Džeferson, objasnio je razlog postojanja slobodne štampe na ovaj način: `Nijedna vlast ne treba da bude bez kritičara svoga djelovanja i tamo gdje je štampa slobodna, nijedna nikada neće ni biti. Ako vlast bude puna vrlina, ne treba se plašiti pravičnog napada i odbrane. Priroda nije čovjeku dala nijedno drugo sredstvo pažljivog dolaženja do istine, bilo u religiji, zakonu ili politici. Mislim da je časno da vlast niti zna niti primjećuje svoje dodvorice ili kritičare, pošto bi bilo nedostojanstveno i zločinački da ugađaju ovim prvima i proganjaju ove druge`.
Kada vlast kontroliše sredstva informisanja i oblikovanja javnog mnjenja, ona onda ima moćno sredstvo u svojim rukama. Kada ona ovo sredstvo koristi za pogrešne ciljeve, kao što su to određene političke vođe u ovom dijelu svijeta činile ranih devedesetih godina, onda mogu da se dogode loše stvari.
Televizija je naročito moćno sredstvo u ovom smislu. Često, kao što izreka kaže, slika govori više od hiljadu riječi. Televizija, dakle, treba da bude tretirana sa naročitom pažnjom.
Kad se govori o televiziji, Amerikanci i Evropljani imaju tendenciju da joj pristupaju na različite načine. Evropljani, uopšteno govoreći, su mnogo skloniji osnivanju državnih sredstava informisanja, dok Amerikanci - kao što to američka vlada čini ovdje - imaju tendenciju da preferiraju pružanje podrške i njegovanje privatnih sredstava javnog informisanja.
Jedan od direktora velike američke televizijske mreže jednom mi je objasnio razliku između ova dva pristupa. U Sjedinjenim Američkim Državama, rekao je, informisanje javnosti se razvilo `sa dna prema vrhu`, dok se ono u Evropi razvilo `sa vrha prema dnu`. Komercijalne radio i televizijske stanice prethodile su javnim radio i televizijskim stanicama u Sjedinjenim Američkim Državama. U Evropi je bilo obrnuto.
Bosna i Hercegovina predstavlja, naravno, dio evropske tradicije. Međutim, ona nosi pomalo drugačije nasljeđe - nasljeđe javnog informisanja u službi vladara države prije nego u službi javnosti u državi. U bivšoj SFRJ uloga novinara bila je da prenese poruku vlasti na način na koji je to vlast željela. To je tačno ono čega svi novinari, a naročito oni koji rade za radio i TV sredstva javnog informisanja, treba da se klone danas.
To ne znači, međutim, da novinari treba da imaju dopuštenje da pomiješaju činjenice i mišljenja, a pogotovo ne da izmišljaju stvari. Novinari imaju odgovornost da pokušaju da budu objektivni i da odvoje ono što vide i čuju i znaju da je istina od onog što vjeruju i osjećaju i žele da bude istina. Ovo je naročito slučaj sa televizijom, gdje umješno korišćenje ili zloupotreba slika mogu da navedu ogorčene građane da izađu na ulice iz protesta ili da odu kući i uzmu oružje u ruke.
Zbog toga smo nedavno svi bili zabrinuti kada su se neki koraci određenih političkih vođa činili usmjerenim ka progonu novog javnog televizijskog servisa u ovoj državi, koji se još bori da stane na svoje noge. Zbog toga smo pozvali čovjeka sa impresivnom titulom, OEBS-ovog predstavnika za slobodu medija, da dođe iz Beča i posjeti Bosnu i Hercegovinu, da ispita šta se ovdje događalo i da nam kaže da li je naša zabrinutost bila opravdana. On je upravo objavio svoj izvještaj o posjeti. U tom izvještaju on daje određeni broj zanimljivih preporuka.
Nije iznenađujuće da on počinje time što urgira da parlament Federacije BiH što prije usvoji zakon o javnim sredstvima informisanja. Što je možda još zanimljivije, on takođe sugeriše da opštinske radio i televizijske stanice budu privatizovane. Politička kontrola sredstava javnog informisanja na kantonalnom i opštinskom nivou nije potencijalno manje pogubna od one na entitetskom ili državnom nivou. Gdje god mediji postoje sa glavnim ciljem da služe interesima određenih političkih frakcija, rezultat je autocenzura i ponekad, takođe, i dodvoravanje onima koji su na vlasti.
OEBS-ov predstavnik za slobodu medija, takođe, sugeriše da se javni zvaničnici, koji imaju problema sa izvještavanjem u štampi, ne okreću bojkotu nego zakonom propisanim mehanizmima prigovora. Ipak, Savjet za štampu i Regulatorna agencija za komunikacije i postoje iz tog razloga.
Ako se postupi po preporukama OEBS-ovog predstavnika za slobodu medija, Bosna i Hercegovina će imati javne i privatne elektronske medije koji ljude informišu na način koji je za primjer i koji će postati model na koji će se ugledati i drugi u regionu. Oni će, takođe, omogućiti vlastima ove države da izbjegnu nedostojanstvena, čak i ako nisu zločinačka, djela ugađanja njihovim dodvoricama i progona njihovih kritičara.