Koncentracija kriminalno-političko-medijskih bitki preti da prekrije Srbiju stvarnim mrakom.
Medijskim, jer posle bruke u ratu Informer&Pink&comp. protiv Kurira&comp. i obrnuto, ljudima će se smučiti i n od novinarstva i m od medija.
Lažu?
E, sad, nije da lažu, ali kao i u više navrata prethodnih godina, obe strane nedozirano bljuju informacije i polufabrikate o drugima, a sebe slikaju u svim pastelnim bojama. Ma, na ranu da ih previješ! A "onima", naravno, valja što pre obezbediti ćeliju, bez svetla i mokrog čvora, ako može. Plus bič da se samošibaju i tako zarade poneku indulgenciju. Valjaće im, mada su više potrebne svima nama koji smo prinuđeni da gledamo kao ovce kako "vukovi" kidišu na ostatke profesionalizma.
Ali, mrka kapa da će biti bilo čega, pa i indulgencija, jer su se moralni čistunci i borci za svekolike medijske slobode lepo rasporedili. A i nekako su snage ujednačene; jeste da Pink&Informer&comp. uživaju bezrezervnu podršku vlasti i njima bliskih struja, ali nije ni tabor Kurir&comp. bez moćnih zaštitnika, posebice iz redova onih koji su zaduženi na međunarodnom planu da podržavaju slobodu medija i javne reči. A opet i prva skupina ima svoje inostrane čimbenike, a druga domaće. Malo bele presečeno, sarma, musaka, složenac, ko šta voli, izbor je golem.
No, vratimo se ratu - gnoj je toliki da se prelio preko poroznih regionalnih granica, pa svi koji čitaju tabloid Informer, neslužbeno poznat kao službeni glasnik Aleksandra Vučića, posustalu damu Politiku i gledaju Pink "znaju" sve detalje o tome kako je vlasnik Kurira Aleksandar Rodić reketirao jednog od doskora najmoćnijih i najperspektivnijih privrednika Srbije Miroslava Bogićevića, u međuvremenu optuženog za finansijske malverzacije i do pre nekoliko dana pritvorenog. O, kako je sam kazao, iznudi milion evra (plus neisplaćenih pet) obavestio je policiju 2013. Neformalno, a nedavno i formalno. Prošao je i poligrafsko ispitivanje, u Srbiji inače dignuto na pijedestal Bezrezervne Istine.
"Posao" je, navodno, utanačen 2012. na nagovor tadašnjeg predsednika Srbije i Demokratske stranke Borisa Tadića, funkcionera DS Dušana Petrovića i Tadićevog šefa kabineta (u međuvremenu upokojenog) Miodraga Rakića. Razlog - da se Kurir povuče iz preuzimanja VAC-ovog udela u vlasništvu Politike i Novosti. Tadić je, naravno, demantovao naredbu i najavio tužbu, Petrović nezakonitost.
Sa druge strane, oni koji čitaju Kurir saznali su sve moguće prljavštine o vlasniku Pinka #$9eljku Mitroviću, nešto manje o prvom čoveku Informera Draganu J. Vučićeviću, inače autoru ekskluzivnog intervjua sa Bogićevićem. I, naravno, da je iz tog ugla gledana stvar obrnuta, jer je tajkunsko-politička sprega silom izbacila Kurir iz dogovorenog posla sa VAC-om.
U neštedimice publikovanoj i ponavljanoj prepisci u trouglu Rodić-Mitrović-Vučićević javnost koja se nije zamorila od tolike količine ponavljanja bljuvotina, saznala je i ponešto korisno. Primerice, da su svi zajedno 2014. bili u izbornom štabu Aleksandra Vučića, tadašnjeg vicepremijera i lidera najmoćnije ovdašnje stranke, a sad premijera i nesumnjivo najmoćnijeg i najuticajnijeg političara kog je Srbija imala posle Slobodana Miloševića i možda Zorana Đinđića.
Prepričavati dalje otrov koji doskorašnji saborci, medijski i očito politički, bljuju jedni na druge prosto je zamorno. Problem je što je taj njihov otrov bojno oružje pa truje i sve okolo, širi se kao gangrena i inficira ono malo pristojnog javnog, posebno medijskog prostora. Nemoguće je, naravno, ostati imun i po strani, ali je nemoguće i reagovati na najlogičniji način - pustiti ih da iskrvare u svom boju.
Istovremeno sa ovom tarapanom sa jakim policijsko-političko-kriminalnim zadahom Srbija ulazi u finiš privatizacije - na sva zvona se prenose jecaji unesrećenog Tanjuga, koji posle neupešna dva javna poziva da nađe voljnog kupca nije iskoristio poslednju datu mogućnost - besplatnu podelu akcija zaposlenima i bivšim zaposlenima. Sudbina nekad jedne od najuglednijih novinskih agencija u svetu, potom etalona za blago rečeno neprofesionalnost i propagandu, posebno tokom Miloševićeve vladavine, dirnula je i premijera koji im je obećao - novog gazdu. Još se ne zna na koga će izbor pasti, ali zna se da će taj u amanet dobiti 180 zaposlenih, likvidiranu firmu bez imovine i lišenu jedine dragocenosti koju je imala - arhive. I, naravno, lišenu stare slave.
#$7emu ovo kad još nekoliko desetina medija sa oko hiljadu zaposlenih čeka likvidacija ili u najboljem slučaju rovovska teška bitka za opstanak na surovom tržištu ako preostali zaposleni i bivši zaposleni preuzmu akcije? Pa, zato što je obrazac isti kao u slučaju Politike, zakulisna političko-finansijska igranka koja će jednom izbiti na videlo kao novi gnoj. Istina, ima jedna razlika - Politika je i dalje poludržavna, jer je uprkos svim proklamacijama da će se povući iz vlasništva u medijima, država našla za shodno da Politiku tretira kao stratešku firmu, da ne citiramo njenu glavnu urednicu Ljiljanu Smajlović koja stalno bez zadrške i trunke milosti priča o nacionalnom blagu. Znate već kako to ide: SANU, SPC, Politika. A može i obrnutim ili ispremetanim redom, kako ko voli.
Tanjug, nasuprot tome, od 31. oktobra više ne postoji, što nije posledica nečijeg nauma da ga dokine, nego prosto delovanje zakona donetih pre godinu i po dana. Kojih bi se i Tanjug, a izgleda i premijer, ako ikako može, na tren odrekli, pa pronašali jednostavnije rešenje. Ovako čekaju svog tajkuna koji će kupiti novu firmu pod imenom Tanjug, ali koja neće biti državna, nego privatna. (To je jedino rešenje ako u ovom trenu ne bude donet neki lex specialis koji će retroaktivno vaskrsnuti državni Tanjug.) A da se očuva kontinuitet, država će novoj firmi i njenom vlasniku dati zgradu na korišćenje verovatno pod istim uslovima kao do 31. oktobra svojoj agenciji - džabe - plus svu opremu... Još se ne zna kako će se namaći nedostajućih 80 odsto "prihoda", jer se do sada namicalo - iz budžeta. A onima koji su na tržištu već decenijama opstajali na mišiće uprkos takvoj nelojalnoj konkurenciji ostaje i dalje - tržište.
Koje sve više zaudara, jer se privatni mediji sve više gledaju kroz Pink, Informer i Kurir, kroz tabloidiziranu svest, besprizorne rijalitije, besprizorne hajke, besprizornu nepismenost. I besprizorno odsustvo njenog veličanstva vesti.
Smrt u prisustvu vlasti, iskoristimo za kraj divan naslov sjajne knjige sjajnog Ivana #$7olovića o - smrtnoj kazni. Liči, zar ne?
I ne brinite, neće ni Pinku, ni Kuriru, ni Informeru zafaliti ništa. Oni su potrebni kao kvasac vlasti, ne samo ovoj, kao što su njihovi čelnici već pokazali taleći se sa raznim režimima i u razna vremena. Mada, ovog puta organizovanije, kroz Štab. Izborni. A izbori se, živi bili pa videli, bliže.