Šta je alternativa dijalogu? Ovo pitanje postavio je vjerovatno sa nekoliko upitnika iznad glave Valentin Incko u odgovoru urednici sarajevskog "Oslobođenja" koja ga je pitala, nešto kao, otkud mu moralno pravo da bude uvodničar druženja, kako reče, sa Sanjom Vlaisavljević i Miloradom Dodikom. Tačnije, da li je njegovo druženje, Inckovo, lični doprinos partijskoj osovini Milorad Dodik - Fahrudin Radončić ili on, opet Incko, prenosi poruku međunarodne zajednice?
Da pojasnim. Juče popodne je u Sarajevu trebalo da bude održana javna debata pod nazivom "Otvoreni dijalog u otvorenom društvu", koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga, čija je predsjednica Sanja Vlaisavljević. Toj debati je trebalo da prisustvuje i Dodik dok je uvodničar trebalo da bude Incko. ("Trebalo da bude" znači da je kolumna pisana prije samog održavanja debate.)
Ova zastrašujuća konstrukcija u svojoj osnovi glasi - šta uopšte ima Incko da traži sa tim zlim osobama poput Vlaisavljevićeve ili Dodika? Odgovarajući, Incko je stvarno sjajno diplomatski obrazložio zašto je pristao da bude na pomenutom skupu.
"Kao čovjek, nikad ne mogu odbiti dijalog. Čak i sa nekim s kim se ne slažem, smatram da moram ostaviti prostor za dijalog, jer bez dijaloga nećemo naći zajednički jezik. Za političare, diplomate i novinare riječi su takođe i djela, tako da teške riječi mogu imati i vrlo ozbiljne posljedice. Oni koji zagovaraju odgovornost moraju i sami biti odgovorni za atmosferu kojoj doprinose. Mržnja i predrasude samo rađaju mržnju i predrasude, tako da moramo pomoći ljudima da savladaju predrasude i da shvate koliko štete nanose sebi i svojima takvim izjavama. Kada teške riječi postanu svakodnevica, onda samo dolazi do raspada dijaloga i stvaranja nerazumijevanja i napetosti", zaključio je Incko.
Njegova poruka, i više nego jasno, upućena je upravo onima koji su mu i postavili to pitanje. I stvarno, pravo pitanje sve one koji, evo, već godinama putem, što javnih što privatnih medija, kreiraju atmosferu mržnje i javnog linča je: Šta je alternativa dijalogu? Naravno da odgovor nemaju.
Evo, već godinama jedna grupa novinara u Sarajevu, okupljena prvenstveno oko dijela Federalne TV, "Oslobođenja" i magazina "Dani", uporno teroriše javnost optužujući svakog ko se ne uklapa u tu neku njihovu, navodno, ljevičarsko-građansku matricu da je fašista, rasista, nacista, ustaša, četnik, kriminalac... Evo, već godinama velika većina novinara iz Banjaluke uporno ignoriše i ćuti, uz pokoji podsmijeh, na sve što se dešava u sarajevskim medijima.
I onda, negdje početkom godine sarajevska medijska kotlina je eksplodirala. Prvo je puklo na Federalnoj televiziji smjenom Duške Jurišić s mjesta glavne urednice. Onda je ponovo kulminirao stari sukob samozvanih građanski orijentisanih medija protiv vlasnika "Avaza" Fahrudina Radončića, kojeg su ovaj put optužili za navodni fašizam.
Sve se to prelilo na javno-stranačko-profesorsku scenu, u koju je bez vidljivog razloga uvučen profesor Ugo Vlaisavljević, kojeg su optužili da koketira sa fašizmom, jer objavljuje, vidi sad, komentare u sedmičniku "Global", koji izdaje Radončićev "Avaz". A za njih je čak, po vlastitom priznanju, i plaćen.
I to bi se možda nekako moglo posmatrati sa strane da ti medijski izaslanici nisu stvarno sebi uvrtjeli u glavu da su samo oni od Boga, ili ne znam od koga drugog, ekskluzivno dobili sertifikat da mogu sve koji drugačije misle etiketirati kao ružne, prljave i zle, jer su oni, eto, mjerilo ljepote, poštenja i dobrote. Čisto ludilo zaslijepljeno mržnjom.
I možda ja nikad ne bih ovu kolumnu napisao da me u ponedjeljak jeza nije uhvatila od postavljenog pitanja urednice "Oslobođenja" Valentinu Incku. U kakvom mi to društvenom blatu živimo i ko je to sebi dao za pravo da mjeri ko je manje a ko više vrijedan? Ili, ko zaslužuje, a ko ne zaslužuje da piše, radi, govori ili živi?
Ne mogu, kada razmišljam o današnjem novinarstvu, a da ne spomenem i razlog zašto sam prošle sedmice donio odluku da istupim iz Etičkog vijeća "Bh. novinara". Tamo te 2004. godine, kada smo formirali udruženje, valjda su i okolnosti bile drugačije, manje se svađalo, a više pričalo, dogovaralo... "Bh. novinari", tako sam ih doživljavao, trebalo je da pomire sve te zavađene medijske frakcije okupljajući kolege oko zajedničkog interesa, promovišući standarde i principe profesionalizma, a ne da nameću svoje stavove, mišljenje ili da se svrstavaju na jednu stranu.
Danas teška srca priznajem da se osjećam iznevjerenim od strane dijela kolega iz tog udruženja, jer su se u medijskom razračunavanju "Bh. novinari", ne voljom nekoga iz Banjaluke ili Mostara, već prvenstveno jednog interesnog kruga u Sarajevu, svrstali na jednu stranu i uvučeni su u sukob bez ikakve potrebe. Navodno, da zaštite pojedine članove od nekakvog "fašističkog divljanja".
I onda, kada je u "Danima" objavljeno da su "mediji Željka Kopanje rasistički", niko u "Bh. novinarima" nije našao za shodno da javno kaže, saopšti: "Hej, naše kolege iz Banjaluke nisu rasisti, to su uvredljive tvrdnje!" E, ta dvostruka mjerila vrijednosti nisu ono što "Bh. novinari" treba da promovišu. Ne želim više da učestvujem u toj priči.
I danas, kad razmišljam o novinarstvu u BiH, vidim da ne postoji nijedna, baš nijedna institucija, paragraf u kodeksu, ili bilo šta oko čega bi se većina novinara mogla složiti, naći zajednički jezik. Sve je zgaženo, obesmišljeno. Ti novinari i urednici su zaboravili da prate priče, naprotiv, oni su sa oduševljenjem uskočili u njih. Postali su dio događaja i ufurali su se da su oni ti koji su bitni, da su oni ti koji kreiraju događaje, procese, ustavne promjene i policijske istrage.
I nema tu puno filozofije o razlozima jezika mržnje danas u medijima, ne trebaju nam opširne sociološke analize, jer je stvar veoma jednostavna. Dio sarajevskih medija, predvođenih Federalnom TV i "Danima", na scenu je vratio primitivnu, prljavu propagandu i uporno uvlači i druge medije u nju. To medijsko ludilo nikome ništa dobro donijeti neće. Samo još više mržnje i netrpeljivosti. Nema tu alternative.