Ne osjećam se nimalo sretnim ni zadovoljnim što sam sticajem okolnosti bio od početka svjedok miješanja tzv. međunarodne zajednice i njenih različitih predstavnika, od lorda Karingtona, pa evo do Lajčaka, u naše lokalne stvari.
Uvjeren sam da nije bilo tog miješanja, a posebno podrške razbijanju bivše države na temelju navodnog rušenja komunizma, da mi ne bismo doživjeli sve ono što smo doživjeli. A, doživjeli smo strahote i to treći puta u jednom vijeku - 1914 - 1918, zatim 1941 - 1945. i najzad 1991 - 1996. godine s ogromnim ljudskim i materijalnim i još većim moralnim gubicima.
Kako se mi osjećamo teško mogu da shvate svi oni koji sve to nisu doživjeli i osobito oni koji su rat doživjeli kao događanje negdje drugdje, a ne u srcu njihove zemlje. Bio sam stoga veoma osjetljiv na pitanju rata i mira, pa gubio sam u svakom od ovih ratova desetinu mojih najbližih.
Pratio sam posebno šta čini međunarodna javnost, a to su oni koji ne učestvuju u ratovima nego ih proizvode, otvaraju ih i zatvaraju već prema svojim strateškim zamislima, u tom kontekstu radi u našoj zemlji. Prateći taj rad vidio sam šta i kako oni o nama misle i kako rješavaju pitanja koja su u najvećoj mjeri sami proizveli i najzad kako se ponašaju kada realiziraju situaciju kakvu su zamislili, a u našem slučaju se radi o tome da dobiju najveću vlast u našoj zemlji, u kojoj smo mi samo nijemi svjedoci zbivanja.
Danas je međunarodna vlast ili autoritet ili politika u našoj zemlji prisutna u liku njenog predstavnika. On i njegovi sponzori iz Brisela nas uvjeravaju da on pomaže da sredimo stvari u našoj zemlji, da se civiliziramo i uljudimo i da će oni u Briselu, kad ocijene da smo mi prešli put iz divljašva do civilizacije, odlučiti da nas puste u Europu i omoguće nam da živimo u njoj kao normalni ljudi.
Danas to nismo. Naravno, zbog svega što sam saznao o tim našim dušebrižnicima doživio sam ogromno razočaranje u tu tzv. međunarodnu zajednicu i njene funkcionere, a to sam doživio još od dana kada sam shvatio da su nas na određeni način i provocirajući određene procese u našoj zemlji gurali u rasturanje dotadašnje države i to bez obzira na to što je bilo jasno da će nas to odvesti u krvavi rat. Kad je rat izbio, shvatio sam da ga ta međunarodna javnost koristi samo toliko koliko joj on omogućava da stekne odlučujuće vojne i strateške, a potom i političke pozicije na tlu naše već razbijene zemlje.
Doveli su u našu zemlju 60.000 vojnika, a nisu spriječili nijedan rat, pa čak ni genocid za koji su znali da se sprema i imali sredstva da ga spriječe. Ipak, nejveći razlog mojem totalnom nepovjerenju u te ljude uzrok je bio u višegodišnjem iskustvu vođenja pregovora pod njihovim vođstvom.
Takve bezočne i bezdušne ljude kakvi su bili Torvald Stoltenberg ili Dejvid Oven ni u snu nisam mogao sanjati, a kamoli pretpostaviti da će oni odlučivati o ratu i miru u mojoj zemlji. Na kraju sam shvatio da su oni predstavnici jedne kulture, filozofije i metode rješavanja problema koja nosi opći naziv pragmatizam i to onaj koji je dosljedno i bespovratno lišen svake etičke premise u cijeloj strukturi mišljenja i postupanja.
Naravno, pošto nisam pao s neba u ovaj svijet i pošto sam ga godinama proučavao i to na najboljim izvorima informacija koje on sam o sebi pruža, dakle od njegovih najboljih ljudi, a koje, kako se danas zna, nipošto ne mogu da se sretnu u svijetu njegove politike, jer tamo se taloži jedan sloj koji nije reprezentativan za ono najbolje u zapadnom svijetu uopće, ja sam od početka pomno i kritički proučavao djelovanje međunarodne zapadne politike na naš svijet, da budem konkretan na svijet bivše socijalističke Jugoslavije.
Prvo što sam vidio je da u tom svijetu koji sa nama manipulira nema velikih umova niti dovoljno obrazovanih ljudi koji bi znali nešto potpunije i dublje o našem svijetu u kojem djeluju. Pragmatizam, kao filozofija koju oni slijede i kao metoda njihovog djelovanja im onemogućava da to saznaju. Njih, naime, interesiramo samo ukoliko i ako na bilo koji način ugrožavamo ciljeve koje su oni postavili za nas, ali bez nas.
A, ono što je bitno o nama, tj. da je sve ovo što se sa nama zbiva od nas iznuđeno to njih ne brine i ne zanima uopće i oni to ne uzimaju u obzir kada planiraju aktivnosti prema našem svijetu.
Nije moguće ovdje izreći sve zablude koje oni o nama imaju. Ovdje je bitna ona da oni misle da smo mi ono što su naši tobožnji predstavnici i misle da se s njima mogu sporazumijevati o nama, a bez da nas pitaju o tome šta mi mislimo ili želimo je najteža i za nas sve najtragičnija.
Oni ne shvataju da su ti predstavnici izraz jedne od njih (Holbruk) konstruirane nerealne realnosti, jendog nasilja nad prirodom i historijom, a da mi nemamo nikakve mogućnosti da učinimo ništa, jer nam konstruirana realnost onemogućava svaku stvarno demokratsku akciju. A, oni su ovdje, navodno, da bi ojačali demokratiju.
Mi naše predstavnike biramo po nametnutom nam nacionalnom i vjerskom ključu, a taj eskamotira svaku ideju, a kamoli praksu demokratije. I to bi oni morali znati, ali njih se to ne tiče.
S obzirom na to da oni nemaju nekih stvarnih veza s nama kao ljudima, s našim strahovima u kojima živimo već dvadeset godina, s našim nadama i strepnjama, čini ih imunim na istinu o nama i pravi od njih strance u našoj kući. To što oni smatraju da su nedodirljivi i što na svaku primjedbu ili kritiku reagiraju agresivno i upućujući nas na našu odgovornost za koju znaju da ne postoji, jer smo mi građani u ovoj našoj zemlji niko i ništa, po svojoj aroganciji prevazilazi svaki do sada viđeni cinizam. Oni dobro znaju da mi ni o čemu ne odlučujemo, a da ipak za sve odgovaramo.
Oni nas upućuju na demokratska pravila, a sami ih ne poštuju. Bez obzira na to kako mi birmao i šta to znači, ipak smo mi izabrali svoje predstavnike, međutim, oni veoma olako derogiraju značaj i ulogu onih koji su dobili naše povjerenje, a favoriziraju one koji ga nemaju ili je ono minimalno i svakako nije reprezentativno za našu javnost. Ovdje govorim o bošnjačkoj javnosti.
Naravno, daleko bismo otišli kad bismo nabrajali sve nenormalnosti kojima smo mi izloženi samo zbog toga što su naši političari, kao ono Adam u raju, zagrizli tu jabuku iskušenja koja se naziva pristajanje na sve što ti se ponudi, bez osnovnog stava koji je alfa i omega svake normalne politike, a to je postaviti svoje zahtjeve od kojih nije moguće odstupati, a da stvar ne bude izgubljena.
Neki naši predstavnici su spremni dokazivati sve o sebi, od toga da smo živi, da imamo ipak kakvu-takvu zemlju i državu, da je ona u Europi, da mi nikada nismo izazvali nikakvu agresiju ili vršili terorizam, da su to, naprotiv, radili oni koji su osvojili njihovu prijeko dobivenu simpatiju, da imamo dobre namjere, da nismo teroristi i sve te mnogobrojne egzercire kako bismo mogli pristupiti Europskoj uniji koja će nam od tada biti zaštitnik, a ja se pitam od koga će nas onda štititi, kad su sve dosadašnje nevolje u ovu zemlju stizale iz te Europe i ranije, a i u novije vrijeme od današnjih njenih članica - od Njemačke, Francuske, Austrije, Ugarske ili Mađarske, Bugarske, Italije, koje su ne tako davno djelovale protiv naše zemlje.
Ako mi nismo pod nekom vrstom okupacije i nadzora, otkud u našoj zemlji jedna vlast koja je iznad nas i naše vlasti, koja može da donese svaku odluku kojom derogira odluke lokalne vlasti, a da za bilo šta ne odgovara, a što je najgore, ne odgovara za opće stanje u zemlji.
Sve to mi ide kroz glavu kada gledam i slušam ovo šta se zbiva između visokog predstavnika Miroslava Lajčaka i naših najznačajnijih i najkompetentnijih političara kao što su Milorad Dodik i Haris Silajdžić.
Nema nikakve sumnje da dvojica navedenih političara, ma ko i ma šta o njima mislio i ma kakve za to imao razloge, ako je meritum prosuđivanja legitimacije jednog političara da zastupa birače i govori u ime određene javnosti, imaju podršku birača. Činjenica je da su na zadnjim općim izborima, kada se dobivala legitimacija vladavine i posebno zastupanja općih državnih interesa, ova dvojica političara dobila najviše glasova i time i najsolidniju legitimaciju za predstavljanje interesa birača koji su imali pravo da glasaju pod tim uvjetima, jer su birači oni koji su nosioci suverenosti i njihova je i prva i zadnja.
Ta činjenica posebno je važna kada se raspravlja o pitanjima koja su bila predmet izjašnjavanja birača, a koja u ovom slučaju podrazumijevaju državni suverenitet u bilo kojem obliku, a o tome se upravo radi u raspravama u vezi s ustavnim problemom, državnom imovinom itd., dakle o onome što je predmet sadašnjih rasprava i tzv. prudskog sporazuma.
Interesantno je da Dodikovu legitimaciju nije niko osporio, jer to ne pada na um ostalim srpskim političarima, dotle je Sulejman Tihić učinio sve, koristeći pri tome i sasvim nekorektne i nezakonite postupke, da preko rezultata lokalnih izbora, koji nemaju nikakve relevancije za probleme o kojima se sada raspravlja niti oduzimaju bilo kome legitimaciju u pitanjima državnih interesa stečenu na općim izborima, pokušao i izgleda uz pomoć Lajčaka i ljudi koji misle da će s njim lakše ostvariti svoje planove o legalizaciji sadašnjeg stanja stvari, uspijeva da eskamotira Silajdžića i sebe predstavi kao jedinog relevantog pregovarača u ime bošnjačkog izbornog tijela.
Naravno, to je jedan potez beskrupulozne čisto čaršijske, igre koja ne vodi računa o zakonitostima političkog života i elementarnoj etici javnog djelovanja, ali što je još gore ni o intersima zemlje, naroda i države, koje niko ekskluzivno ne može da predstavlja i o kojima mora postojati konsenzus najvažnijih političkih faktora jednog naroda. U našem slučaju to su Silajdžić, Lagumdžija i Tihić, ali nikako Tihić sam.
Čak ni tada se o krucijalnim pitanjima nacionalnih interesa ne mogu donositi odluke bez konsultacije i nepolitičkih faktora našeg naroda, a to su njegovi naučni, kulturni, privredni i vjerski faktori, koji svojim radom čine i drže narod kao historijski, ekonomski, kulturni i duhovni subjekt. Lajčak je, promptno prihvatio Tihića kao jedinog i već govori o tome kako je prihvaćanje sporazuma kojeg je Tihić postigao krucijalno za naš napredak prema Europi i računa s punim legitimitetom tog dogovora, mada on može imati taj legitimitet eventualno samo za Srbe, ali nikako ne i za Bošnjake, ili za Hrvata, posebno s obzirom na stavove Biskupske konferencije.
U toj nimalo fer i poštenoj igri Lajčak postupa sukladno metodu prethodnika, tj. prepustiti vremenu, zamoru i činjenici da uvijek ima ljudi koji će uzeti komadić kruha umjesto pogače koja im po zakonu pripada, a među koje svakako i po sopstvenoj izjavi spada i Tihić, te želi da dovede do kraja ono što su prije dvije i pol godine drugi pokušali, ali nisu uspjeli. Njega nije briga šta će biti sa zemljom i sa nama. On niti ne zna ko smo mi zapravo, šta smo mi, kakva je to naš država, kroz šta je sve ona prošla, ko je sve i s kakvom arogancijom i neodgovornošću za njenu sudbinu i budućnost naše djece odlučivao o njoj i o nama.
U svjetlu te spoznaje imaju pravo i legitimaciju Dodik, Silajdžić i Lagumdžija da kritiziraju ponašanje i krajnji pragmatizam nečinjenja koji Lajčaka prakticira s veoma teškim posljedicama za nas. Uostalom, što se tiče Srba, oni će odlučiti šta će odlučiti, ali što se tiče Bošnjaka, Lajčak bi trebalo da zna kako on nema pravo da priznaje ono što je nelegitimno i trebalo bi da zna da bez Silajdžića i Lagumdžije nikakav sporazum o bilo čemu što se tiče Bosne i Hercegovine neće biti moguć, jer takav sporazum neće imati legitimitet.
Toliko bi pameti mogao da ima, a ako nema neka pita. Kao normalan i lojalan građanin koji poštuje zakone svoje zemlje i volju njenih građana, koji zna šta je politički legitimitet, ja ne smatram legitimnim ono što Sulejman Tihić čini i upozoravam ga da nema pravo da odlučuje u ime svih Bošnjaka.
Uostalom, da mu je stalo do nas Bošnjaka pitao bi bošnjačku kompetentnu javnost za mišljenje i dobio bi ga. Praksa koju je provodio njegov prethodnik da sam bira ko je među nama pametan, pošten i ko zna ono o čemu se radi, nema više smisla, jer je nekadašnja praksa bila katastrofalna za nas. Ljudi koji već desetinama godina vode borbu za prava našeg naroda i naše zemlje, imaju i dužnost i pravo da nešto kažu kada se o tome odlučuje, a svaki političar koji želi da ima legitimaciju predstavnika našeg naroda morao bi to poštovati.