Kao jedna od najtežih posljedica rata, koji je srećom iza nas, ali nažalost nisu i njegove brojne posljedice, ostalo je pitanje krivice za rat i konzekventno tome, pitanje odgovornosti za njegove posljedice.
Najteže posljedice su veliki gubici u ljudskim životima i materijalnim dobrima, koje je podnijelo ukupno stanovništvo. Nažalost, a ovu riječ ćemo morati više puta upotrijebiti, oni koji su pravili mirovni ugovor koji je imao zadatak da zaustavi rat i stvori uvjete za nastavak normalnog života na našem prostoru, nisu imali sluha i nisu znali da predvide izvjesne stvari. Među njima je i kako rješavati pitanje ogromnih gubitaka u životima i imovini koji su izazvani postupcima zaraćenih strana. To govori koliko je ovaj mirovni ugovor odista bio privremeni i ograničen po intencijama njegovih tvoraca i koliko je malo vodio računa o onome što će doći nakon njega.
Naime, normalno je da jedan rat u kojem je bilo evidentno učešće i drugih država (Jugoslavije i Hrvatske), a što sam ugovor direktno potvrđuje jer u njegovom nastanku imaju ulogu i te države, te im ugovor daje status potpisnica, tada je trebalo predvidjeti i određene mehanizme rješavanja položaja tih država, ne samo njihovih prava nego i odgovornosti za rat i ugovor nastao iz njega, jer su one i same bile učesnice rata i taj rat su vodile na teritoriji naše države, tada već suverene i neovisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Nije mi poznato šta su tvorci ugovora mislili tada, ali je iz svega što je slijedilo jasno da nisu mislili o tome da je veliki dio stanovnika naše države bio pogođen ovim djelovanjem drugih država na njihovoj teritoriji i da se logično postavlja pitanje, koje se postavlja nakon svakog rata i koje nije retoričko, ko je za to odgovoran i da li žrtve rata, oni koji ga nisu željeli i proizveli nego su ratom bili pogođeni, imaju pravo na neku moralnu, političku i materijalnu satisfakciju, koja svagda proizilazi iz takvih situacija. Moguće je pretpostaviti da su autori ugovora mislili da je sve u odnosu na rat završeno činjenicom da je on prestao i da je došla faza mira, a da narod treba mirno da podnese i njegove posljedice.
Ali svaki mir, koji dolazi nakon rata, postavlja i neka pitanja i ako nisu predviđeni mehanizmi i kriteriji za njihovo rješavanje, tada se javljaju situacije kakvu imamo danas, a to je situacija s tužbom države Bosne i Hercegovine protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore i Republike Srpske u njenom prijemirnovnom kapacitetu) za rat, genocid i štete koje su pretrpjeli stanovnici Bosne i Hercegovine. Da je bilo pameti, kao što je nije bilo, i da nam mir nisu pravili pragmatici nego ozbiljni ljudi, koji se ne bi sa nama igrali nego nam stvarno pomogli da izađemo iz ćorsokaka historije u koji smo bili zašli, tada bi sve to bilo obuhvaćeno ili barem predviđano u mirovnom ugovoru, pa bi u odnosu na takve situacije, za koje se već znalo da postoje i da su logične, bio predviđen mehanizam arbitraže ili barem indiciran postupak pregovora i rješavanja tog pitanja uz nužnu međunarodnu pomoć, kako je to drugim aneksima ugovora bilo predviđeno za neka druga pitanja. Nažalost, opet ta riječ, toga nije bilo i nama je nametnut krnj i nedovršen, nedomišljen ugovor. Tako smo ostavljeni da se koprcamo u sosu kojeg smo u dobroj mjeri sami zakuhali, ali kojeg smo morali i trebali odmah nakon rata pokušati barem očistiti od ljutih začina zla i mržnje, od revanšizma i inata raznih vrsta i omogućiti našem narodu u cjelini da svoje probleme, a gdje se oni ne javljaju, rješava u kući i na način koji podrazumijeva odgovornost i takav stupanj civiliziranosti koji implicira priznanje nekih očitih istina i principa.
Prvi od njih je da niko nema pravo da ubija druge ljude zbog političkih razloga, da ruši dobra i progoni ljude do potpunog eliminiranja sa neke teritorije. Ovdje govorim o pravu i moralnoj svijesti, a ne o istini, jer neke objektivne i apsolutne istine u ovakvim stvarima i nema. Ali možemo stati na stajalište da se pitanje pravne istine ne bi smjelo uzimati kao pitanje biti ili ne biti ni za koga, nego kao problem nastao u historiji, koji treba da bude riješen na način koji je moguć. Da je ovaj način ostao kao jedino moguć doprinijeli su političari koji su pitanje svoje odgovornosti i odgovornosti svojih država za ono što se zbilo, sveli na formalne isprike u stilu: `Ako je neko od pripadnika mog naroda učinio neko zlo nekom pripadniku vašeg naroda, ja se izvinjavam`. U takvim kondicionalima nema iskrenog stava i spoznaje šta je bilo i kakav je naš odnos prema tome. Sada je stvar gotova. Sud zasjeda i donijeće neku presudu. Morali bismo svi poželjeti da ona bude zasnovana na pravu i dokazima. Ne radi se o fudbalskoj utakmici nego o sudbinama ljudi. A nakon nje, možemo sjesti i razgovarati kao ljudi. Razgovor je moguć i prije, ali i nakon nekog događaja i potrebniji nekada nakon nego prije.