Jasan stav Predsjedništva HDZ 1990 da ostaje snažno uz dogovor koji je postignut s većim HDZ BiH pokazuje da će politika platformaša, predvođenih SDP-om, morati da napravi značajne ustupke ukoliko uopšte želi da na jesen bude formiran novi savjet ministara.
Naime, ako nekom nije bilo jasno zašto su kupovali vrijeme sa Slavom Kukićem, neka pročita posljednje izjave platformaških lidera, osim braće Lijanovića, koga bi voljeli vidjeti da zamijeni Nikolu Špirića.
I Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić su jednoglasno odlučili da je Martin Raguž, potpredsjednik "devedesetke" "Hrvat prihvatljiv svima", za razliku od Borjane Krišto, koju forsira Dragan Čović.
Da im baš i ne ide sve po planu, odnosno da plan po kojem Raguž u stvari treba da bude klin koji bi pocijepao dogovor dva HDZ-a nema za sada poželjan uspjeh, potvrđuje izjava Bože Ljubića, koji je izjavio da je isključivo pravo Čovićeve stranke da predloži mandatara za sastav Savjeta ministara. Dodavši da uopšte ne razmišlja o bošnjačkoj ponudi da jedno hrvatsko mjesto pripadne strankama platforme, jer je kao SDP multi-stranka, što će reći srpska i hrvatska, a ne samo bošnjačka.
Hrvata i Srba u SDP-u ima taman toliko da svi mogu sjesti u prvi red na nekoj stranačkoj konvenciji da se lijepo slikaju sve zajedno sa Lagumdžijom za medijsku promociju, jer oni u drugom redu i dalje po dubini za tu sliku nisu toliko ni bitni.
O toj SDP-ovoj multietničkoj farsi u koju su se, mora im se priznati, veoma dobro uživili članovi Zlatkovog podmlatka, ti Mašići, Hadžići, Bećirevići i ostali Koraći, koje, kad čovjek sluša, prvo postavi pitanje o kojoj to državi oni uopšte govore, pričao mi je još prije par godina bivši njihov kadar, čak je bio i ministar u vladi one prve Lagumdžijine alijanse.
Da mu ime ne spominjem, dobri smo drugari pa ne bih želio da ga platformaški mediji razapnu na stub srama, a nije čovjek više u aktivnoj politici, slikovito mi je objasnio kako fukcioniše ta SDP-ova multi-oraganizacija.
"Kad sam bio ministar, dođem na jednu sjednicu kantonalnog odbora SDP-a, kao jedini Hrvat i uljudno pozdravim već prisutne: 'Dobar dan, drugovi.' Niko da me pogleda, svi ćute. Dođem drugi put na sjednicu kažem: 'Dobro veče, drugovi.' Niko da otpozdravi. Svi ćute. Dođem ponovo treći put na sjednicu i kažem: 'Merhaba, drugovi.' E, svi uglas kažu: 'Merhaba, ministre.' To ti je, prijatelju moj, današnji SDP. Nisam ja u toj partiji nakon toga ostao ni par mjeseci. Vidim pogriješio sam i dam ostavku na ministarsko mjesto", kaže taj bivši esdepeovac.
Da se razumijemo, nije problem to što Bošnjaci čine apsolutnu većinu članstva i glasača SDP-a, odnosno što su ostali narodi brojčano zanemarivi te su vidljivi samo u medijskim i reklamnim stranačkim istupima, već što Zlatko Lagumdžija smatra da nije u nacionalnom interesu Bošnjaka da to u ovom trenutku i prizna.
Stvaranje tog imaginarnog državnog oreola oko partije u kojoj, navodno, bratski sve dijele prvo građani, a onda Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali je SDP-ova strateška igra za unutrašnju i vanjsku upotrebu, kako bi u budućnosti taj princip bio uvažen u nekoj ustavnoj prekompoziciji.
Potpuno je i legitimno pravo Zlatka Lagumdžije i njegovog podmlatka da grade svoju partijsku platformu na kojoj hoće priči, da li građanskoj, multietničkoj, nacionalnoj... Njihov uspjeh je time veći ukoliko ubijede u to što više glasača.
Ali nesporazum je nastao nakon izbora, kada su opčinjeni podrškom kako to vole isticati 300.000 glasača, što u stvari čini nešto više od 10 odsto biračkog tijela, zauzeli politički stav po kojem po svaku cijenu moraju strukturu BiH prilagoditi svom partijskom statutu.
Kako je raspodjela vlasti na nivou BiH definisana zakonima, a ne SDP-ovim stranačkim aktima, logično je da devet mjeseci od izbora ne može biti sastavljen Savjet ministara.
Za SDP, bez obzira na vrijeme, dileme nema, BiH je već država po mjeri čovjeka, što prevedeno sa multietničkog na normalan jezik znači: država u kojoj važi samo princip jedan čovjek jedan glas i isključuje svaki drugi, bez obzira što ovog prvog uopšte nema u važećim ustavu.
U Dejtonu BiH je jasno definisana kao državna zajednica sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Ne postoji ni manje ni više od toga.
To što SDP želi više države, a manje entiteta može biti njihov vlastiti politički program, a ne dio nekakvog kompromisa za sastavljanje vlasti. Otuda njihov zahtjev da Srbi i Hrvati podijele pet pozicija u Savjetu ministara, tačnije da predstavnicima iz Republike Srpske pripadnu tri, a bloku dva HDZ-a dva mjesta, predstavlja potuno negiranje Dejtonskog ustava.
Stoga, ukoliko bošnjačke stranke, prvenstveno SDP, žele da se na jesen uđe u formiranje novog savjeta ministara, moraju se vratiti u realne okvire, po kojima Republici Srpskoj pripadaju četiri ministarske pozicije, a Federaciji šest, od kojih bloku dva HDZ-a pripadaju tri, među kojima i mjesto predsjedavajućeg.
E sad, ako se bošnjačkim strankama čini malo tri ministarske pozicije i to ne zadovoljava lične ambicije Zlatka Lagumdžije da ponovo bude ministar inostranih poslova, to je sasvim druga tema, a ne nešto bitno za razgovor o formiranju vlasti.
Nisu srpske i hrvatske stranke dužne rješavati unutrašnje odnose platformaša. Da bi sve štimalo u njihovoj koaliciji, dosjetili se da otkinu po jedno ministarsko mjesto iz Republike Srpske i od hrvatskog bloka.
Da bi to mogli i uraditi, malo je Zlatku Lagumdžiji onih 300.000 birača. Moraće čekati neke nove izbore.