Niko ne zna kakva je naša spoljna politika, imamo li mi ikakvu strategiju u toj oblasti. Samo kada se pojavi neka frka u Ministarstvu spoljnih poslova saznamo da postoje izvjesni odnosi sa inostranstvom, ili kada izbije skandal s nekim našim ambasadorom. Kao što je i ovih dana govor Harisa Silajdžića u OUN i u Strazburu izazvao reakcije u Republici Srpaskoj. Inače, osim grupice dokonih penzionera, koji tabire svjetsku politiku, malo se koga tiče kakve imamo veze s pojedinim državama u svijetu.
Uglavnom, naša generalna politika je da postanemo članom ujedinjene Evrope. Svi se verbalno trude u tom pravcu, mada ispunjavanje obaveza u tom pravcu ide kilavo, da ne kažem nikako. Treba izglasati mnoštvo zakona, ali naši parlamentarci ne mogu da nađu zajednički jezik, stalno jedni drugima podmeću noge. Možda je još izvjesniji ulazak u NATO, ali i to je na dugom štapu.
Nisam siguran ni da svi naši političari zdušno podupiru prijateljstvo sa SAD, tom još najvećom svjetskom silom. Kao Bošnjaci to najviše podupiru, nadajući se da će ih Amerikanci pripaziti, ali ne znam kako dodvoravanje Americi tumače kod svojih također velikih prijatelja - Arapa?
Ako se zna da je spoljna politika uglavnom trasiranje saradnje za trgovinu, naši ambasadori nisu se oko toga baš mnogo trudili, jer u robnoj razmjeni s inostranstvom u velikoj smo dubiozi. Pa i ako se Bošnjaci hvale da su veze s arapskim zemljama veoma dobre, nisam baš siguran da dosta robe ide našoj braći u muslimanskim državama, osim grupacije MIMS, koja se dobro situirala u Libiji.
Republika Srpska ima veoma dobre veze, uz to još i specijalne sa Srbijom, što je sasvim razumljivo. Pravoslavna braća s one strane Drine verbalno mnogo pomažu vlastima u Banjaluci, mada je tu više dima nego vatre, jer ni u Srbiji ne cvjetaju ruže u privredi. Još je najveća saradnja u oblasti kulture i obrazovanja, pa dođe da je RS nekakvo istureno odjeljenje.
Naši Hrvati se oslanjaju na svoju braću u Zagrebu, koji su ih tokom rata i odmah nakon toga mnogo pomagali, što je vidljivo po tome kako su se stvarali novi bogataši. Danas je ta pomoć mnogo više transparentna, pa se našim zapadnim Hercegovcima čini kao da im je Republika Hrvatska okrenula leđa. Ali državni odnosi s Hrvatskom, kao i sa Srbijom, nisu plebiscitno određeni u parlamentu, nego je to svedeno na etničke grupacije.
Kakav zvanični stav imamo u pogledu nezavisnosti Kosova? Tek je tu opšta šutnja. Zbog Republike Srpske nema govora da priznamo nezavisnost Kosova, mada bi ovi drugi rado to učinili. Tu je problem hoćemo li se držati principa o ne mijenjanju granica u Evropi ili ćemo se prikloniti realnom stanju stvari da su Srbi izgubili ovu pokrajinu. (Kao što Mladen Ivanić voli da objašnjava mnoge apsurde u Bosni i Hercegovini da je tako realno stanje stvari).
Isto tako naši ne znaju da se postave u pogledu događaja u Gruziji. Da li biti na strani Amerikanaca i gruzijskog vođe Sakašvilija, koji je brzopleto krenuo u rat, ili na strani otcijepljenih Abhazije i Osetije, odnosno njihove majčice Rusije. Priča da je to daleko nije tačna, jer u današnjem golobalnom svijetu sve je u susjedstvu. Onda smo i mi daleko i Amerikancima i Rusima i Arapima, pa čak i Evropi.
Danas nesvrstane zemlje u svijetu ne predstavljaju nikakvu snagu, kao što je bilo za Titovog života. Pa, ipak, mi kao mala zemlja, morali bismo imati mnogo čvršće veze sa drugim malim zemljama, jer se oslanjati samo da nas veliki primijete ponakad može biti uzaludno.
Čini mi se da se ništa ne možemo dogovoriti na državnom nivou, svako vuče svoje veze, svoje konce, ima neke svoje ciljeve. Ti pojedinačni interesi teže se ostvaruju nego kada bi bili zajednički. Kad bismo rekli, na primjer, hajde da se suglasimo oko politike prema Finskoj, ili prema Mongoliji, bilo bi toliko opcija i principa koliko ima stranaka u parlamentu. Pa kako onda očekujemo od inostranstva da nas uvažava, kada se ni mi sami između sebe ne poštujemo.
Koliko naša vlast uopšte poklanja pažnje inostranim poslovima najbolje se vidi po izboru ambasadora. Ti ljudi birani su po ovim principima: nacionalnim, stranačkim i po principu sklanjanja u stranu, da nam ne smeta. A ima i ono: dobar je i zaslužan čovjek, hajde da ga postavimo za ambasadora neka se malo odmori i malo materijalno potkoži.