Ostali smo zbunjeni poslije propasti pedesetogodišnjeg sistema koji je svoju strukturu bazirao na militantnoj organizaciji društva s Platonovom idejom države kao zvijezdom vodiljom.
Naglo skinuti s terapije totalitarizma, i dalje lutamo i bauljamo gubeći dragocjeno vrijeme. Ono čemu smo bili podvrgnuti se može razmotriti kroz Platonovu sociologiju države.
U tom slučaju spomenimo neke njene osnovne elemente: stroga dioba klasa - "vladajuća klasa koja se sastoji od pastira i pasa čuvara, mora se strogo odijeliti od ljudskog stada". Da li je taj model prekopiran u drugove u Komitetu i vojsci ostaje da se vidi. Ali definitivno je da su bili odvojeni od ostalih ako ničim drugim bar zakonom i povlasticama.
"Poistovjećivanje sudbine države sa sudbinom vladajuće klase; isključivo zanimanje za tu klasu i njezino jedinstvo; i, u službi tog jedinstva, kruta pravila njenog uzgoja i obrazovanja te strogo nadziranje i kolektivizacija interesa njenih članova." Poznato djeluje, zar ne?
Iako se ovo ranije rečeno odnosi na naše duševno stanje, ipak je najočitija upravo ova ideja kao glavni kočničar našeg mamurluka: "Sve novotarije na području prosvete, zakonodavstva i religije moraju se spriječiti i potisnuti."
Da li je ovaj koncept pravedan? Razvijena društva vide pravednost kao: jednaku raspodjelu tereta što ga nosi građanstvo, tj. onih ograničenja slobode koja su nužna u društvenom životu; jednakost građana pred zakonom je svakako uslov da zakoni ne idu na ruku niti da štete pojedinim građanima, grupama ili klasama; nepristrasnost sudova; i jednak udio u prednostima što građanima može pružiti pripadnost državi (a ne samo u nošenju tereta).
Mi smo učeni da se isti ovaj pojam drugačije definiše tako da je izraz "pravedan" u stvari sinonim za "ono što je u najboljem interesu države". Ostaje otvoren konkurs ko je relevantna adresa za ocjenu interesa države? Da li je to prolazna vlada četvorogodišnjeg mandata ili mamurno i zbunjeno građanstvo?
Kako god bilo, Platonov mehanizam radi po principu održavanja krute klasne diobe i klasne vladavine s ciljem zaustavljanja svake promjene. Iz toga možemo zaključiti da se pravednost ne odnosi na interakciju među pojedincima nego je to svojstvo cijele države koje se temelji na odnosu između njenih klasa. A klasna podjela može ići u dva pravca - diferenciranjem postojećih klasa ili potenciranjem samo jedne klase. I onda je država pravedna samo ako je zdrava, snažna, jedinstvena i stabilna.
Da li je to ravnopravno? Nije, jer se ravnopravnost odnosi na zahtjev da se sa svim građanima države postupa nepristrasno, odnosno da nečije rođenje, porodične veze ili bogatstvo ne utiču na one koji po zakonu dijele pravdu građanima. Drugim riječima, ne priznaju se nikakve "prirodne" povlastice jer su ljudi jednaki.
E sad, kad se ljudima govori da su jednaki to ima određenu emotivnu privlačnost. Ali ta privlačnost nije ni blizu onoj koja se postiže propagandom koja ljude uvjerava u njihovu superiornost i inferiornost drugih. I onda imamo da se na prirodnu jednakost odgovara omalovažavanjem, prezirom i podsmijehom.
Prošli sistem je efikasno u našu svijest obrazovanjem usadio princip "Jednakost je odlična samo da su svi ljudi jednaki. Ali kako nisu jednaki i kako se ne mogu izjednačiti, ona je očito nemoguća."
Analogijom dolazimo do zaključka - pošto nismo svi isti onda se mora svako držati svojih. A da bi ostali u društvu uslovno "svojih", pravedno je zadržati i obavljati ono što je "naše". Tako moje mjesto ili moj posao pripada meni. Zato je pravedno da se držim svog mjesta i da se bavim svojim poslom. I da ćutim.
Novi problem se javlja u ovom "naše". Da li je pravedno da se sve što je u nekom smislu "naše" smatra ne samo našim vlasništvom već i našim neotuđivim vlasništvom? Koliko je "naše" u stvari naše?
Dobijanje posjeda ili posla ili nečeg sličnog isključivo zahvaljujući činjenici da se pripada određenoj grupi narušava princip jednakosti jer su diskvalifikovani oni koji nisu pripadnici iste grupe ali jesu pripadnici istog društva. Tako se narušavaju sloboda i prava građana.
Korisnici dobijenog "našeg" su prvi front borbe protiv promjena jer je ista za njih prije svega prijetnja uspostavljenom poretku. Tu ovaj komunistički model Platonove države dostiže svoj vrhunac. On postaje neki perpetuum mobile jer sam je sebi dostatan. Krug je zatvoren. Stalni otklon promjeni je dostignut.
Pošto se organizovani sistemi, društva i države nalaze u nekom okruženju, oni su dužni da isto to okruženje razumiju i da shvate određena pravila po kojema se okruženje ponaša. To znači da iz autističnog, sami smo sebi dovoljni, društvo postane otvoreno da bi bilo u mogućnosti da se prilagodi vremenu u kojem živi i izazovima koje donosi to doba. Jednostavno rečeno, da ne bi nastradalo.
Nekad se na tu faktički obavezujuću promjenu odgovaralo nagomilavanjem vojske kao garantom da se promjena neće desiti i da niko neće tu "idealnu" državu ugroziti. Ona se kao i uvijek desila.
U borbi za opstanak ne preživljavaju niti najveći niti najpametniji niti najnaoružaniji već oni koji mogu da se prilagode, odnosno oni što mogu da izvedu promjenu. Da bismo opstali neophodno je da se mijenjamo.
Za početak, da zbunjenost i tumaranje zamijenimo planom kojim ćemo postati otvoreno društvo. On je jednostavan. Platonovsku, a i dobrim dijelom našu, pravednost, koja nudi načelo prirodne povlastice, opšte načelo kolektivizma i načelo da zadaća i svrha pojedinca treba da budu održanje i jačanje stabilnosti države, zamijenimo humanističkom teorijom pravednosti - načelima ravnopravnosti tj. prijedlogom da se ukinu "prirodne" povlastice, opšte načelo individualizma i načelo po kojem će svrha države biti zaštita slobode njezinih građana.