Lokalni izbori mogu, ali uvijek i ne moraju, biti znak i sigurno ukazivati na ono što će donijeti opći parlamentarni izbori. Oni su siguran znak momentalnog raspoloženja birača, koje može i da se promijeni do općih izbora. Veoma važna, ali kod nas nedovoljno zapažena i komentirana, vijest zadnjih dana bila je vijest da su momentalno vladajući laburisti u Velikoj Britaniji hametice potučeni od strane konzervativaca na neki dan održanim izborima za lokalne parlamente i gradonačelnike, pa čak i za gradonačelnika Londona, što se smatra osobito signifikantnim.
Među vjerojatnim uzrocima ovog pada podrške i popularnosti, ne samo lokalnih lidera nego politike laburista uopće u Velikoj Britaniji, može biti i logični zamor građana, koji više ne mogu očekivati nešto novo od jedne vlasti koja za modernu demokratiju traje tako dugo kao što je trajala ova Blairova, odnosno laburistička. Potreba za promjenom se u normalnim društvima izražava upravo u aktu biranja kojim se vlast mijenja, mijenja se vladajući ansambl i filozofija vladavine, mijenja se vladajuća psihologija i pokušava dobiti nešto drugo, može biti bolje, a ako ne bolje, a ono barem svježije i drugačije, a i to je ipak nešto u odnosu na dosadu jedne monotone i beživotne vlade, kakva je laburistička vladavina postala odavno.
Osim toga, vjerovatno je da je ovaj veliki izborni uspjeh konzervativaca povezan i sa odista tužnom i sramotnom ulogom koju je zadnjih šest godina u britanskoj politici i u svjetskim poslovima, u kojima se Britanija oduvijek trudila da igra neku od vodećih uloga, imao laburistički vođa Tony Blair. On ne samo da je politiku Velike Britanije sasvim podvrgao politici, ne samo američkoj, nego prije svega Bushovoj, unatoč tolikim jasnim znakovima da je ta politika nerazumna, da je avanturistička, da stvara veliku napetost u svijetu i da se kreće na ivici općeg rata i da nanosi ogromne žrtve nevinim ljudima, a za apstraktne interese tobožnjeg zavođenja demokratije u jednoj zemlji čija je državna i socijalna i kultuna historija stara šest hiljada godina i koja ima toliko duboko sedimentiran sistem unutarnjih odnosa, narodne i socijalne psihologije, da je neka akcija izvana, osobito ona u smislu zavođenja američkog modela demokratije u njoj, ne samo utopija, ne samo iluzija nego zapravo nasilje nad historijom i prirodom ljudi i stoga zločin. Uistinu se cijela ta avantura u Iraku pokazala u svojim učincima zločinačka i ništa više. Uloga Blaira u cijelom tom žalosnom poduhvatu je bila uloga Mefista. On je bio ne samo dosljedan saveznik Busha nego je direktno poticao Busha, poznatom britanskom lukavošću, da uđe u tu avanturu, jer je smatrao da je to prilika i njemu i Velikoj Britaniji da zaigra opet jednu važnu ulogu na Blisom istoku u srcu glavnog svjetskog revira nafte, da dobije svoj dio u kolaču naftnog profita i da tako popravi reference Velike Britanije na svjetskom tržištu ekonomske, a time i vojne moći. U tom cilju Blair nije prezao od falsifikata i proizvodnje lažnih nalaza kako bi britansku političku i opću javnost uvjerio kako je nužno intervenirati oružjem protiv po cijelis svijet krajnje opasnog navodnog posjednika ubitačnog smrtonosnog oružja - Sadama Huseina. Blaire je znao da je to laž i konstrukcija koju je on zadao svojim organima, ali je bio toliko gorljiv u nastojanju da se pred svojim saveznikom pokaže kao neophodni i nužni partner, jedini kojem se može do kraja vjerovati, da nije prezao ni od toga da laže svoj parlament i da svojim postupcima prisli jednog poštenog naučnika da ode u smrt, što je bilo odista veliki hazarderski ulog koji se na kraju Blaireu osvetio u nikada do tada jadnijem završetku jedne u početku sjajne državničke karijere. Blair se kao neka kučka povukao iz političkog i javnog života u Velikoj Britaniji, promijenio i vjeru i stavio savim pod skut svog pokrovitelja gubitnika Busha i za to dobio lukrativan položaj miritelja na Bliskom istoku, a mi možemo misliti kakav može biti mir kojeg bi proizveo Blaire, pogotovo nakon onog što smo i mi sami doživjeli sa Britancima tokom ratova 1991-1996. godine na tlu bivše Jugoslavije.
Svakako je ova Blairova historija bitno opterećavala laburiste, ali se oni, i to se odnosi na Blairovog nasljednika Brauna, nisu znali radikalno ograditi od njega i njegove politike, te su misleći da se u biti Blairova politika, ali sada bez njega, može prokrijumčariti kao neka nova politika, nastavili ići istim putem, te su evo pobrali žito u smislu one stare narodne "kako posiješ tako ćeš i požnjeti".
Laburisti i inače nisu ništa bili u stanju naučiti iz iskustva prethodnih konzervativnih vlada, ni od one gospođe Tacher niti one Majorove. Major i njegova bratija (Hurd i comp.) izigrali su i smijenili svoju predsjednicu da bi uzeli gotov i činilo se dobro ispečen kolač. Ali su svojom očitom nesposobnošću, manjkom svake za politiku bitne vještine, tj. očitim manjkom inteligencije, odsustvom pameti kao višeg oblika inteligencije, nedostatkom iskustva i dosljednosti, osim u glupim potezima i nemoralnim aktima, potrošili brzo sav kapital kojeg im je namrla Tacherova. Tako je Blair, sa naizgled novim idejama, a izgleda samo sa novim izgledom jednog blagoglagoljivog fićfirića, pobijedio Majora i potom i Haiga, uljuljkujući se u iluziji da su mu vrata vladavine otvorena za mnogaja ljeta. Prevario se, kako je to govorio Churchill, jer u demokratiji, uza sve njene mane, postoji i jedna bitna pozitivna osobina, ljudi ipak svake četiri godine mogu izači na izbore i odlučiti kome će dati vlast. Vjerovatno je ovo što se zbilo zvono koje znovi laburizmu za mnogo godina, a za to laburisti imaju zahvaliti Blairu i njegovoj frivolnoj politici sigurnost pozicije iza leđa onog koji je moćan, mada svaka moć u politici ima jasne granice koje se mogu lahko preći, naravno, ako se protivnicima daje šansa koja se zove greške u potezima i pogrešna politika.
Postoji jedna stvar koju, kad su u pitanju Britanci, ne treba nikada smetnuti s uma. Svi su oni ipak samo Britanci i svi imaju ugrađen jedna jedinastven čip u glavi koji definira način njihovog političkog mišljenja. Ono što znači oštru razliku, suprotnost i protivnost u Velikoj Britaniji, ne mora uopće da ima odraza na djelovanje i metode djelovanja britanske politike u svijetu, a posbeno u onim oblastima u kojima Britanija nalazi pogodan prostor za svoje pozicioniranje i djelovanje koje svagda ide na uštrb interesa država u kojima oni djeluju i ima smisao da jača utjecaj i poziciju Britanije kao presudnog faktora zbivanja u tim zemljama.
Još od Napoleonovih vremena i stvaranja Ilirije, britanska politika se počela aktivno miješati u naše balkanske i slavenske stvari i njeno djelovanje je imalo negativne učinke, kako na one koji su se njenom djelovanju suprotstavljali, tako, nažalost, i na one koji su mislili da ona radi za njih i da čak mora da radi za njih. Zar iskustvo regenta Jugoslavije prinvca Pavla i đenerala Draže Mihailovića, a obojicu su Britanci stavili na najveća iskušenja da bi ih u zadnji čas ostavili na cjedilu, nije meritorno u prosudbi da se Britancima i njihovim riječima ne smije vjerovati i da se njihovim akcijama može parirati odnosno s njima slagati ili protiviti im se, samo u slučaju kada jasno znamo šta su njihovi interesi. Tačna je bila izreka Dizraelia: "Britanija nema ni stalnih prijatelja ni stalnih neprijatelja, ona ima samo stalne interese". Znati šta su i kakvi su ti interesi i to konkretno, je ono bitno za odnos prema Velikoj Britaniji i britanskoj politici ma koja stranka - u oviom slučaju laburisti ili konzervativci - bili odgovorni za te interese i politiku koja ih štiti i promovira.