Drugovi i drugarice, dozvolite mi da bacim pogled unaprijed! Izabrali ste Zoku Milanovića, što znači da čak ni partijska rukovodstva ne mogu zaustaviti progres. Dok je Zoka govorio, ugasili su mu jedan zvučnik, ali prekasno takmaci su se već uništili govorima koje se moglo sasvim dobro čuti: Bandić je nešto nepovezano divljao, hvalisao se i prijetio, Antunovićeva je ponudila podjelu slave i plijena kad SDP trijumfira pod njezinim karizmatskim vodstvom, a što je govorio Picula nitko ne zna jer su, čim je počeo, svi izašli na čikpauzu.
Zoka je bio najbolji, najljepši i najpametniji te, kao i do sad, najbrži. Jer, dok su Željka, Bandidos i Pikula u svojim govorancijama odašiljali unutarstranačke i međufrakcijske poruke, Zoka je već bio u kampanji. U njegovoj adresi bila su dva važna politička citata - jedan Churchillov i drugi, ključni, Kennedyjev. Još u nedjelju Zoka je krenuo na Sanadera. Dozvolite mi stoga da bacim pogled malo unaprijed...
Kad Milanović pobijedi Sanadera, započet će ireverzibilno proces transformacije hrvatske političke scene i to tako što će se, u najvećoj mjeri, transformirati sama SDP. Poslije velike, moderne, prilično transparentne konvencije, čini se kao da se već transformirala, ali nije - samo je umro Račan, koji je bio njihov veliki uteg, pa su dobili uzgon, a nisu postali bolji, nego drukčiji. To je, ipak, kvalitet: u stranci, što bi Rusi rekli - `stabilnosti njet`, znači, s političkom formacijom u labilnoj, dinamičkoj ravnoteži, može se upravljati aplikacijom relativno malih sila, kojima će se opirati inercija ne veća od one koju je Zoka osjetio među `nijekavcima`. Ti `uomini contra`, uostalom, nisu dobro mjerilo esdepeovskog retrogradizma - konzervativna rukovodstva koja su pokušala spriječiti njegov izbor poslala su na konvenciju najstarije, najkonzervativnije lokalce. Kad sam ih u dvorani vidio s leđa, rekao sam: `Same sijede i ćelave glave, te poneka raskošno poblajhana drugarica iz provincije!`
Esdepeovska lokalna vlast ipak nije uspjela izabrati sebi slično rukovodstvo na nacionalnoj razini, iako je u drugom krugu napravila koaliciju. Ona, inače, funkcionira po tri modela.
Prvi je zagrebački, Bandićev, koji bih teorijski definirao kao `municipalni apsolutizam`. Dezideologiziran je, hijerarhijski i komandiran, ali loše, jer upravljačka elita ne dijeli plijen s mjesnim rukovodstvima. Po ovom modelu, SDP na terenu nimalo se ne razlikuje od HDZ-a. Poslije pobjede na nacionalnim izborima, stubokom će se mijenjati...
Drugi je riječki model `lokalnog fundamentalizma`, a to je kad se skupina komunjara okupi i svim sredstvima nastoji očuvati vlast, bez obzira na cijenu koju će platiti regija, koja onda zaostaje, pa ti propadne `Lenac`, pa ti se dogodi Riječka banka, a u Istri uđeš u koaliciju s isto takvom ekipom, koja ti je čista politička konkurencija. Rijeka je podržala Milanovića, što ne bi trebalo da bude razlog da izbjegnu reformu, koja im je potrebna koliko i Zagrebu, ali, kako postoji i politička dijalektika, pitanje je hoće li do toga zaista doći, odnosno, kako bi to mudro formulirali čaršijski Srbi - `može da bidne, ali ne mora da znači`.
Treći potrošen model, splitski, kombinira Marxov boljševizam i Engelsov `idiotizam lokalnog života`. Utjelovljuje ga neatraktivni lik esdepeovskog apartčika, splitskog županijskog gaulajtera Marina - Baje Jurjevića... On, naravno, nije želio da pobijedi Milanović, nego je tipovao na Željku, siguran da s njom nema opasnosti od promjena. Kad je SDP bila na vlasti, Baja je proveo čistku svih sposobnih rukovodilaca. Za nj je najvažnije da partija zadrži stari, provjeren stil rada - ilegalu. Vlast u državi i u regiji ne moramo sačuvati, bitno je da je sačuvamo u komitetu, koji se svodi na tajno društvo za briškulu, gdje ogovaraju i onemogućuju sve koji ne pripadaju istoj koteriji ljenčina, niškoristi i bezveznjaka.
Ljevičarski raspoložen Split oni su za nekoliko godina uspjeli pretvoriti u snažnu utvrdu HDZ-a i desnice. Ranka Ostojića, koji je 2000. predvodio gradsku organizaciju u uspješnoj izbornoj kampanji, a zatim postao ravnatelj policije, pa se sukobio s ujedinjenom frontom podzemlja, Baja je hladno otfikario iz stranke čim je shvatio da Račan na to neće ni trepnuti. Sad se ponovilo nešto slično.
Račan je Ostojića bio naposlijetku vratio u SDP, pa nominirao za nositelja liste u 9. izbornoj jedinici. Baja je preko svoje komitetske kabale odradio Željkinu nominaciju u Dalmaciji, a zatim, prilikom izbora 150 od oko 1.600 delegata za konvenciju koje u županiji kontrolira, izbacio sa spiska nositelja Ostojića! Zbilja gnjusna, prava komunjarska politička manipulacija jednog iskompleksiranog zaplotnjaka koji nije sposoban usvojiti elementarne demokratske norme. Njegova sitnožicarska kombinacija da će - ako Željka postane šefica pa se kandidira u 1. zagrebačkoj izbornoj jedinici - on sam ponijeti 10. obična je tlapnja. Taj neuredni gnom ne bi mogao dobiti izbore ni u mjesnoj zajednici Manuš, gdje žive navijači Radničkog nogometnog kluba Split, a ima više komunjara nego u Havani...