Neven Mimica bio je politički mentor hrvatskog premijera Zorana Milanovića. Postariji, jako miran čovjek, dotjerao je do potpredsjednika njegove vlade iako su ga, možda nepravedno, smatrali "mrtvim puhalom".
On je neko vrijeme, štoviše, u glavi svoga mladog džedaj-učenika, u kojoj se uvijek roje nepredvidive zamisli, figurirao kao kandidat SDP-a za predsjednika Republike. No, već u prvim javnim nastupima pokazalo se da Mimica "ne igra" izvan kabinetske politike. Njegovo televizijsko fufljanje bilo je nepodnošljivo čak i najstrpljivijim adeptima stranačke kabale. Osim toga, imao je neprikladnu impostaciju za javni nastup - uvijek stoji malko zgrbljen, s nožnim prstima okrenutim prema unutra. Navodno ima problema s kičmom, ali taj se fiziološki kompleks percipira kao metaforičko svojstvo karaktera. Da stvar nije potpuno bez osnova, moglo se vidjeti u aferi "Lex Perković", u kojoj se Mimica razotkrio i osim personalnih svojstava otkrio stanje u hrvatskoj vladajućoj stranci, ako ne i u balkanskoj politici uopće... Kad je Mimica određen za zastupnika u Europskom parlamentu, isprva nije bilo jasno zašto se Milanović lišava čovjeka za kojega se smatralo da jedini do njega može doprijeti, jedinog suradnika kojega do neke mjere sluše. Pa upravo zbog toga, jasno nam je sada, s naknadnom pameću... Mimica je stari partijaš, na njega su bili navezani neki vječiti kadrovi, tzv. stare komunjare i svi zajedno imali su autoritet koji je Milanović isprva bio spreman uvažavati. Naime, do trenutka kad su mu i ti elementi kontrole kao i svi elementi samokontrole postali nepodnošljiv okov, budući da se odlučio nauživati osjećaja neograničene vlasti. Opio ga je ne njen sadržaj, nego čista forma. Umjesto da sjedi na poslu, u Vladi, i egzercira realni utjecaj, što doduše zahtijeva hrabrost i pamet, svakog je dana naokolo besmisleno jurio luksuznim službenim autom u pratnji gomile agenata koji ga prate u džipovima pod rotirkama.
"Vozio sam cestom na Pantovčak", kaže mi jedan znanac, "a onda se odnekud stvorila ta njegova kolona i policajci su stali lajati sirenama te mahati onim saobraćajnim palicama... Ja se nisam dao impresionirati, nastavio sam voziti jako polako, točno po sredini ceste. Znam ionako da samo ide gore u 'Tač', gdje će ručati s bratom, jer više nikoga ne može naći da gubi vrijeme na njegovo samodopadno nagvaždanje..."
Zokijev je brat, inače, jedan od hrvatskih sumnjivih ili samo nesolidnih biznismena. Druži se s ljudima neznatna društvenog ugleda, osobama iz polusvijeta, a dobio je milijunske kredite hrvatske financijske institucije povezane s Novom ljubljanskom bankom, i to preko mešetara koji je izravno upleten u majku svih afera, aferu "Hypobanke". To se dogodilo dva tjedna prije nego će Zoki postati službeni šef opozicije. Kredit je odobren za gradnju objekta u Dubrovniku koji nikad nije započet.
Budući da Mimica nije želio od master-džedaja postati Sith-Lord, zaključio je kako će biti najpametnije da se iz Zokijeve blizine preseli nekamo u više sfere, što je i ovome odgovaralo, pa su se brzo dogovorili i Milanović ga je stavio na visoko, sigurno mjesto na listi svoje stranke za europarlamentarne izbore. Listu je nosio Tonino Picula, bivši predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku. Picula je, inače, jedini Zokijev suparnik na bilo kojim stranačkim izborima koji nije potpuno odstranjen iz nomenklature ili izbačen iz stranke. Suha giljotina mladog vođe podavila je bivše ministre, partijske korifeje i drugu svakovrsnu endemsku esdepeovsku faunu, uglavnom bezazlene biljojede, koji sačinjavaju stranački eko-sistem.
No, da bi otišao u Bruxelles, Mimica je prvo morao proći kroz vatru i vodu, pretrpjeti kušnju povezanu s potonjim uživanjem europske plaće od dvadeset tisuća eura. Kad je, naime, izbila afera s "Lex Perković", budući da je Hrvatska, nekoliko dana uoči prijema u Uniju, promijenila zakon tako da onemogući izručenje bivšeg šefa republičke Udbe i potom šefa Tuđmanove tajne službe njemačkom pravosuđu koje ga optužuje kao organizatora ubojstva političkog emigranta u okolici Muenchena, svi su se esdepeovski partijaši morali zbiti oko svoga vođe, inicijatora te sulude akcije, i svojim ga tijelima zaštititi od narodnog gnjeva. Mimica, koji je inače djelovao kao razuman, rezerviran čovjek koji bira riječi, u jednom je intervjuu objasnio kako je taj zakon donesen da se zaštite "hrvatski branitelji od neosnovanih tužbi u inozemstvu". Ta je teza bila službena partijska linija koju je javno plasirao sam Milanović, potpuno nesvjestan koliko je neprihvatljiva jer sugerira da bi hrvatsko pravosuđe, ako su optuženi Hrvati, drukčije sudilo za zločine nego europski sudovi. Osim toga, jedinstvo pravnog prostora osnovna je "europska stečevina" i oni koji to ne prihvaćaju, nemaju što tražiti u Uniji, što znači da poslije sankcija slijede mjere koje vode sve do isključenja Hrvatske, jer je to stvar o kojoj se ne pregovara.
Neven Mimica nije toliko blesav da misli kako hrvatske građane treba štititi od europskih sudova, kad su upravo hrvatski najgori na kontinentu - tu se na katastru ništa ne može riješiti bez višegodišnjeg natezanja i mita, cijelo trgovačko sudstvo korumpirano je od vrha do dna i funkcionira kao oruđe "stečajne mafije" i gangstera koji posluju s nekretninama, redovni procesi vuku se po dvadeset godina, vlada sveopći, neopisiv kaos. To su sramotno stanje europske institucije bile spremne previdjeti jedino zbog snažnog njemačkog političkog pritiska, motiviranog idejom da će se s Hrvatskom lakše postići neki napredak budu li "unutra", nego dok su "vani". Afera "Perković" odmah je pokazala da su te kalkulacije pogrešne. Šokirana, kancelarka Angela Merkel stoga je otkazala dolazak na pristupnu ceremoniju u Zagreb.
Mimica nije glup, pa mu je bilo jasno da ni sekunde neće preživjeti u stranci niti otići na lukrativni položaj ako se ne povinuje volji mladog vođe - Kim Il Zo strahovito je vindiktivan
Neven Mimica nije glup, pa mu je bilo jasno da ni sekunde neće preživjeti u stranci niti otići na lukrativni položaj ako se ne povinuje volji mladog vođe - Kim Il Zo strahovito je vindiktivan. No, kad se dokopao Bruxella i Komisije, Mimica je, naravno, promijenio ploču. Bez krzmanja glasao je za uvođenja sankcija Hrvatskoj zbog donošenja zakona za koji je i sam glasao. Kao eurobirokrat nije mogao riskirati da se suprotstavi novome šefu u novoj firmi - ta ionako ga njemačka štampa već razvaljuje po pitanju biografije. Zar će nam taj stari, isluženi komunistički kadar koji je sjedio po jugoslavenskim partijskim komitetima, pišu, sad kao komesar u Komisiji za zaštitu potrošača propisivati mjere i odnose na tržištu, protiv kojega se borio kao mladi rukovodilac? Doduše, u Jugoslaviji nije bilo planske privrede, niti je protekcionističko tržište Europske unije uzor kapitalističkog liberalizma, nego su to dva socijalizma koji su konvergirala, pa tu ne bi trebalo potezati teške riječi, ali da je Mimica pokazao veliku savitljivost iako ima okoštalu kralježnicu, nema nikakve sumnje...
Tonino Picula osjeća se stranački malo čvršće impostiran jer je u Europski parlament izabran velikim brojem glasova hrvatskih birača (koji su mu se, doduše, kao nositelju liste automatski pripisivali). Stoga je u televizijskom javljanju iz Bruxellesa sebi dopustio nekoliko riječi koje bi se gotovo mogle smatrati naznakom kritičkog odnosa prema institutu nepogrešivosti stranačkog vođe. To je ujedno bio vrhunac javno iskazanog neslaganja iz redova vladine stranke u kojoj svi privatno misle da im šef nije normalan i da je smjer koji je zauzeo čisto političko samoubojstvo SDP-a. O tome međusobno razgovaraju, te trče na Pantovčak da o istome informiraju predsjednika Republike. Ali, u javnosti demonstriraju privrženost Generalnoj liniji s kojom bi i Staljin bio zadovoljan. Ministar pravde rekao je da "ne vidi u čemu je problem" jer "Europska unija ima svoje mišljenje, a mi svoje". Predsjednik Sabora, ugledni državnik Josip Leko, inače sitni partijaš koji se na funkcije uspeo kao majordom bivšeg lidera stranke, Ivice Račana, sagradivši mu vlastoručno roštilj kraj vikendice na Braču te pribavljajući stanove za njegove bivše žene, u državnički je suzdržanom tonu mudro prozborio i obećao da "hrvatski građani neće imati nikakve štete od toga načelnog sukoba s Komisijom". Kako to misli?
Skupina ulizica koji su mladog vođu okružili poput sjevernokorejskih generala bezizražajnih faca, smislili su, naime, mudru taktiku. Iskovali su povijesni kompromis koji će zadovoljiti ego njihova šefa i otkloniti dosadno zanovijetanje iz Berlina i Bruxellesa. Da, preinačit će zakon, ali se on neće primjenjivati do sredine sljedeće godine. Zašto? Dotle bi, navodno, trebalo promijeniti Ustav tako da se Perkovića može optužiti i suditi na domaćem sudu. Taj genijalni plan skupine nedotupavih oportunista ima samo dvije velike mane - kao bicikl bez oba kotača. Prvo, neće zadovoljiti Berlin i Bruxelles, koji će nastaviti s procesom sankcioniranja sve do potpunog sloma i javnog poniženja ove vlade, a to znači i Hrvatske, te drugo, za promjenu Ustava potrebna je suradnja HDZ-a, o čemu nema ni govora, bez obzira na herojske napore Milanovićeva stranačkog ustavnog stručnjaka, Peđe Grbina, jednog momka dječje glave nasađene na herkulovsko tijelo.
S njim i Lekom, Orsatom, Mimicom i ostalim esdepeovskim gulamferima koji su opstali u stranci izbjegavši sukob sa svojim strahovitim mladim vođom, čovjek zaista ne bi pošao ni u krađu šljiva, a nekmoli u odsutni boj s Europskom unijom.