Kad je otišao Mesić, koji je komplotirao sa Silajdžićem pošto su se preko Hrvoja Petrača utalili oko nekih izvozno-političkih malverzacija, dr Ivo Josipović se, logičnim slijedom, prvo pojavio u Sarajevu, a zatim, prilično neočekivano, u Republici Srpskoj.
Onamo je pošao na veliku turneju uzajamnog ispričavanja i stvaranja dobre volje, što ima veze s njegovom nakanom da se normaliziraju opći odnosi Srba i Hrvata u regiji. U Banjaluci ljudi su mu na ulici pljeskali, dok je kroz centar išao pješke i rukovao se sa stotinama prolaznika. Već je to šokiralo sarajevsku javnost koju usmjeravaju Lagumdžijini i Radončićevi mediji. Naposlijetku Josipović je došao u Mostar, a ondje su ga primili kao cara - da su sutra izbori dobio bi osamdeset posto glasova. Nije nudio nikakvu pregovaračku koncepciju, niti hrvatski "treći entitet" - ponavljao je samo benigne fraze, ali ono što se računa jest da je njegov itinerer jasno demonstrirao simetrični pristup. Sve ostalo bilo je učitavanje, ali to i jest ideja, da se, naime, osnaže oni koji su već izgubili vjeru da se u Bosni nešto može postići pregovaranjem, a ne samo na silu, galamu i nadjačavanje...
Ključni moment bio je ponovni Josipovićev odlazak u Banjaluku, gdje su mu "Nezavisne novine" uručile priznanje kao čovjeku godine Bosne i Hercegovine. Na priredbi u hotelu "Bosna" bilo je više vedeta nego na Izboru za Miss Jugoslavije koji sam ondje pratio kad je 1981. pobijedila slovenska ljepotica Bernarda Marovt. Naš skromni predsjednik s frizurom "Dennis the Menace", sjedio je za istim stolom s Miletom Dodikom i Bakirom Izetbegovićem, a došli su i srpski i crnogorski predsjednik, dok je dvorana bila puna raznih funkcionera, biskupa i ostalih "sveštenih lica", uz dvanaest ambasadora i skupinu hrvatskih poduzetnika koji žele investirati u Bosansku Posavinu. Oslobođena je kilotonska pozitivna energija - svi koji su nešto u Bosni bili su tu, osim - naravno, Lagumdžije i njegova "second banana" Željka Komšića.
Tko modernu Bosnu nije upoznao iznutra ne razumije nevjerojatnu važnost sastanka koji je, doslovce, pokazao da svi ti ljudi mogu sjesti za isti stol, pa čak i u Banjaluci, u koju prije nitko iz Sarajeva nije ni za živu glavu htio doći. I najvažnije - skup su organizirali lokalni likovi, a američka i vatikanska diplomacija samo su pomagale, nije bilo uobičajenog privođenja kolonijalnih podanika po organima međunarodne zajednice i to se u diplomatskim krugovima odmah proširilo kao prvorazredna senzacija. Znači, oni mogu! Oni žele, znači nije sve uzalud kao što smo se pribojavali, ako se oslonimo na prave ljude, potaknemo ove konstruktivne, a stavimo rampu onima koji samo generiraju probleme, možda bi se cijela operacija pacifikacije najstrašnijeg europskog rata poslije rata mogao pretvoriti u totalni uspjeh... Tko je tu središnji lik? Pa ovaj umiljati profesorčić koji s krajnjom smjernošću tu nameće jednu normalnu, europsku političku korektnost. Znači, to je tip kojega moramo podržati. Pozvat ćemo ga u Reichstag!
U roku od nekoliko tjedana Josipović je uspio konsolidirati podršku američke diplomacije, Vatikana i njemačke vlade. Pritom nije davao nikakva obećanja, niti je nudio sebe ili kakve svoje ideje, koncept za rješenje praktično nerješivog bosanskog pitanja, koje se, u najmanju ruku, ne može razriješiti nikakvim vanjskim intervencijama.
Vidio sam: ljudi su te večeri bili zapanjeni, osupnuti, kao da slušaju Martina Luthera Kinga. A nema veze, čovjek je samo demonstrirao normalni agramerski kinderštube! Bio sam jako ponosan, tek malo iznerviran nametljivim kretenima iz četiri protokola koji nisu razumjeli da je ovo prijateljski, neformalni skup nego su glumili "high power" prisutnost kao na nekoj velikoj diplomatskoj konferenciji... No Maja i Lara, koje smo doveli iz jedne zagrebačke PR agencije da te kretene s kockastim glavama i federima u uhu kontroliraju, uspješno su ih prizemljile. Nemoj nikad potcijeniti Zagrepčane i kulturne, zgodne Zagrepčanke, tu malu elitu iz središta minuciozne miteleuropske metropole - u odgovarajućim prilikama takvi su ljudi bili sposobni meneđirati globalne kompanije i kompletno rusko tržište nafte!
Ovaj festival dobre volje koji je trigerirao novu rundu balkanske normalizacije i lansirao Josipovića kao zvijezdu europskog formata u stvari je zamislio i ostvario moj prijatelj Željko Kopanja, izdavač "Nezavisnih novina", kojega sam tu prvi put vidio s leptir-mašnom. Njegove zasluge ostale bi nezapažene da sve nije iz Sarajeva, s Crne kule Federalne televizije, oštro motrilo svevideće sauronsko oko Bakira Hadžiomerovića. Već poslije nekoliko dana na FTV-u je počela divljačka kampanja.
FTV je, inače, javni servis Federacije, pa bi to trebalo da bude bošnjačko-hrvatska ustanova, ali je u stvarnosti i posve neprikriveno televizija bošnjačkoga SDP-a, kućni (in-house) servis dr Zlatka Lagumdžije. Za nj sarajevski novinar Senad Pećanin, urednik tamošnjih "Dana", kaže: "On upravlja Federalnom televizijom i njen program uređuje iz Kabineta doživotnog predsjednika Socijaldemokratske stranke BiH u zgradi nekadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista BiH".
To je cijela priča. Zlatko Lagumdžija pravni je sljednik sarajevskog bosanskog komunističkog unitarizma koji je nastao kao preslika onog beogradskog jugoslavenskog... A Bakir Hadžiomerović Lagumdžijin je specijalac za subverzivne medijske operacije, urednik i voditelj emisije "60 minuta", najgledanije u bosanskom eteru. Efikasnost toga formata osniva se na standardnom balkanskom prosedeu "govora mržnje" i "sotonizacije drugoga". Riječi se ne biraju i protivnika se uvijek obilježava kao "fašista", "kriminalca", "mafijaša" i "genocidnog zločinca", a takva retorika već je prerasla u stereotip pa se njome lako služe i drugi novinari koji s Bakirom sudjeluju u stvaranju tog krvožednog političkog televizijskog tabloida.
Nekoliko dana poslije dodjele nagrade u Banjaluci započeo je neviđen napad na Željka Kopanju, koji je optužen kao pripadnik srpske gangsterske organizacije trgovaca drogom. Za idući tjedan Bakir je pripremio video-spot o "fašistima i plaćenicima" Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske. Ispred glazbene kulise Rundekova prepjeva španjolske revolucionarne pjesme "Ay, Carmela", u kojoj se poziva u borbu "s crnjama, plaćenicima i fašistima" (Luchamos contro moros, la mercebarios y fascistas), išle su fotografije bradatih četnika s redenicima prekriženim na prsima, sa šubarama i kokardama, pa slike ministara i funkcionera entitetske vlade iz Banjaluke, te portreti Željka Kopanje pa čak i jedan moj, budući da sam se i sam zatekao među novinarima koji su pratili i podržavali misiju predsjednika Josipovića. Ivu još nisu dirali. Prethodno je na Pantovčak došao Lagumdžija, pa zatražio podršku svojoj kandidaturi za predsjednika bosanskohercegovačke vlade. Josipović mu je na svoj miroljubivi način objasnio da to ne bi bila dobra ideja. Zoki Milanović naprosto ga nije htio primiti. Tako se Zlatko vratio u Sarajevo neobavljena posla i sljedećeg tjedna počela je dževa - "60 minuta" žestoko napada Josipovića, prenoseći zlosretnu izjavu profesora Banca koji je u intervjuu "Oslobođenju" rekao da Tadić i Josipović dijele Bosnu poput Miloševića i Tuđmana. Svi sarajevski mediji tada su raspalili plotunom - ista meta, isto odstojanje... U "Oslobođenju" uvijek imaš nekog Dizdarevića da to esejizira, dok Bakir u "60 minuta" na FTV-u bez cifranja ide tehnikom "udri, ubij", a "Avaz" širi islamski defetizam, koji se zakonomjerno pretvara u bošnjačku histeriju.
Hm, pa je li Josipović ikad spomenuo podjelu Bosne? Ni riječju u svim govorima (koje on sam sebi piše) nije, primjerice, spominjao treći, hrvatski entitet, kao Vesna Pusić, koja je o tome zaista govorila, ali kao o mogućnosti koja ostaje ako baš nikakva druga zaštita hrvatskih prava u kompozitnoj Federaciji ne profunkcionira. Je li to, naposlijetku, toliko skandalozna ideja da se uopće ne bi smjela izgovoriti u raspravi? Svi pošteni ljudi borili su se protiv Tuđmanove nakane da Bosnu podijeli ratnim sredstvima, ali svaka nacionalna zajednica ima pravo tražiti autonomiju i federalno ustrojstvo, pa ako joj to uspije pregovorima, bujrum, što bi se reklo u tim krajevima...
Jasno je zašto se Lagumdžija digao protiv Josipovića, ali nije lako objašnjivo kako uspijeva dići toliku frku u bosanskim medijima. Naravno, postoji tajna sprega.
FTV je javna, državna televizija, ali novinare koji rade u "60 minuta" dodatno plaća - tvrde neki ljudi koji su sudjelovali u stvaranju toga formata - bošnjački tajkun Muhamed - Mujo Selimović. On i njegov tata posjeduju trideset bosanskih poduzeća, te gotovo sve novine u Sarajevu: "Oslobođenje", dnevnik "San", odnedavna i tjednik "Dani", što znači da Pećanin više neće moći pisati protiv Lagumdžije jer su Lagumdžija i Selimović politički paket-aranžman, pa prvi podržava drugoga u gospodarskim, a drugi prvoga u političkim ambicijama.
Odakle se Mujo iščahurio? Njegov otac Hilmo bio je na početku rata pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića, kojega su teretili za nezakonito bogaćenje kod šverca oružja. Hilmo se preselio u Češku i ondje silno opario u nekom biznisu, a zatim se vratio pa od Srba koji su prije rata po Markovićevu zakonu dobili dionice "Sarajevske pivare", a poslije rata otišli iz Sarajeva, vlasništvo kupio za sitnicu. To će postati baza njegove korporacije MIMS. Inače, ne postoji nijedna Hilmina fotografija - on se vozi u džipovima s tamnim staklima. Njegov sin Mujo simpatičan je pak mlađi biznismen, jedini koji ne pripada krugu islamističkih ratnih profitera koji su pare namlatili dilanjem humanitarne pomoći pa po Sarajevu, dok je trajala konjunktura, stali graditi neukusno visoke i raskošne nebodere...
Mujo je zanimljiv i po tome što je istodobno - hrvatski izdavač. Kupio je zagrebački poslovni dnevnik business.hr kad je u recesiji taj list prodala švedska kompanija koja ga je osnovala. Nije bilo odmah jasno što će mu, ali stvar se brzo razjasnila kad je upravljanje tim novinama preuzela čuvena Sanaderova "grupa za preuzimanje medija" poslana na HRT, kojoj je na čelu bio Siniša Grgić (šifra "Otok znanja", istražuje ga USKOK). Bio je tu i valjani Bandićev medijski logističar Božo Skoko, jer su se upravo spremali predsjednički izbori. Novi vlasnici najurili su uredništvo jer je kritizirao Sanaderovu vladu i ministra Polančeca. Selimović s tim nije imao nikakve veze, nego je započeo poslove s "Podravkom", akvizicijom tvornice za konzerviranje povrća.
Mujina informativna mašinerija u Sarajevu sad uredno dere Josipovića. On je, pišu i govore, novi Tuđman, koji želi pocijepati Bosnu. Kako će se jadna Bosna obraniti od njega i od toga strašnog Tadića? Bošnjačka politička elita omogućila je, doduše, nekadašnjim Miloševićevim tajkunima da pokupuju najunosnije bosanskohercegovačke resurse, infrastrukturu i tržište, ali to ne znači da će ustupiti jednog milimetra u ovim retoričkim ratovima.
Kakva je perspektiva te političke i propagandne ofenzive?
Bosna je europska država, a Bošnjaci slavenski narod koji je stvorio modernu naciju u doba Titove Jugoslavije. Bošnjaci su zapadnjaci, a ideja Istoka i stvaranja identiteta na osnovi islama, što bi trebalo vrijediti i za sekularizirane građane "muslimanskog" podrijetla, promašena je kao i bliskoistočne tlapnje njihovih lidera. Bosna je čvrsto u europskoj zoni interesa, a u Njemačkoj nalazi se najveća iseljenička zajednica - oni koji su otišli u Ameriku, asimilirat će se u drugoj generaciji kao i svi američki imigranti. No, u Sarajevu nitko ne gleda na Zapad. Cijeli narod, čini se, nema nijednog čovjeka većeg državničkog kapaciteta - to je osmerac bez kormilara. Alija Izetbegović bio je prilično umjeren čovjek, uljudan i civiliziran, pa ga, bez obzira na ratne zločine koje su počinili Bošnjaci, ne treba spominjati u istoj rečenici s Miloševićem i Tuđmanom. Bakir je, čini se, koncilijantan, ima karizmu, ali on je zasad drugi čovjek druge po veličini bošnjačke stranke. Sulejman Tihić, predsjednik SDA, također je lik s kojim bi se moglo pregovarati, ali on nema mandat, nego ga ima Lagumdžija, kojega je jedna dobro upućena analitičarka opisala riječju "palikuća".
Najutjecajniji čovjek bošnjačke politike je reis efendija Cerić. On bi mogao postati vođa europskih muslimana, budući da je Bosna jedina muslimanska nacionalna zajednica, ali problem je što se europejizacija i osuvremenjivanje ne mogu provesti saudijskom lovom. Mogla bi s turskom da Turska sad nije u ciklusu reislamizacije i laganog udaljavanja od Europe: ekonomski, za nju bila bi to sitnica.
Tako uvijek svrši na isto - nije sve u povijesnim okolnostima i prilikama, bitno je kakvog čovjeka sudbine izvučeš na lutriji. Pa dobiješ Havela ili Tuđmana, izađe ti Milošević ili Walesa. Nekome se otvori Josipovića, a nekome Lagumdžija.
(Kolumna je preuzeta iz "Globusa")