Zadnjih nekoliko sedmica svjedoci smo dva naizgled nepovezana procesa. S jedne strane, kriza s aflatoksinom u mlijeku dovela je do rasprava o kvalitetu hrane i drugih potrepština koje svakodnevno koristimo. U toj raspravi najglasniji su bili domaći poljoprivredni proizvođači koji su tražili zaštitu od uvoza poljoprivrednih proizvoda za koje tvrde da su smeće Evrope i drugih kontinenata.
Sa druge strane, došlo je do formiranja nove vlade, što je samo, naizgled, čisto politički proces. Međutim, oni koji se ekonomijom i posebno tranzicijom bave duže znaju da se radi o dva usko povezana procesa: o kulminaciji nezadovoljstva dosadašnjim rezultatima tranzicije, zbog čega je bila potreban nova vlada, koja će, bar tako se najavljuje, preokrenuti negativne trendove. Ti trendovi suštinski i nisu od juče (mada se u svijesti "običnog" građanina često vežu za dolazak svjetske krize na naše prostore krajem 2008. godine, od kada se situacija naglo pogoršala), već se radi o procesima sa korijenima dugim najmanje dvadesetak godina, pa i duže.
Ma koliko u ovim procesima bilo detalja, suština je jednostavna. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, odnosno, čim smo zakopali ratne sjekire, okrenuli smo se liberalizaciji spoljne trgovine vođeni teorijom maksimiziranja ekonomskog blagostanja. Prema ovoj teoriji, ekonomsko blagostanje društva jednako je zbiru proizvođačkog viška i potrošačkog viška. U zatvorenoj ekonomiji radi se o igri mačke i miša. Što je veći proizvođački višak, to je manji potrošaki i obrnuto. Međutim, bar u teoriji, otvaranje zemlje ima magične posljedice! Otvaranjem zemlje jedan od ova dva viška će se više povećati nego što će se onaj drugi smanjiti (u svakoj knjizi međunarodne ekonomije postoji grafikon koji ovo nedvosmisleno potvrđuje) i tako će cijelo društvo biti na dobitku! Problem sa ovom logikom je što ne vodi računa o načinu finansiranja povećane potrošnje. Kada, kao što je kod nas bio slučaj, imate nekonkurentnu privredu (naslijeđenu iz komunizma i još uništenu ratom i pljačkom), naglo otvaranje zemlje i teoretski i praktično vodi povećanju potrošnje uz brzo gašenje ostataka domaće proizvodnje. Iako jedno vrijeme možete finansirati ovu poraslu potrošnju zaduživanjem građana, privrede i države, te prodajom nacionalnog bogatstva, dugoročno je nemoguće da vam potrošnja nadmašuje proizvodnju.
I tu na scenu stupaju tranzitorene strategije. Zemlje koje su imale tranzitornu strategiju uradile su jedno od sljedeća dva rješenja: ili su sprovele sve reforme brzo i efikasno (Estonija) i time doprinijele da ugašana stara preduzeća budu brzo zamijenjena novim (stranim i domaćim) ili su pak tempirale tranziciju odgađajući otvaranje zemlje sprovođenjem unutrašnjih reformi po tačno utvrđenom redoslijedu (Slovenija). Tranzicija kod nas, nažalost, nije imala elemente strategije, ali jeste elemente haosa. U vrijeme njenog najbržeg sprovođenja početkom prve decenije 21. vijeka (prodaja banka, masovna privatizacija preko berze, uklanjanje trgovinskih barijera, liberalizacija tržišta usluga, ukidanje SPP-a itd.) niti smo bili naročito efikasni u stvaranju tržišne ekonomije (zadržali smo složenu birokratiju i elemente državne privrede) niti smo vršili liberalizaciju po nekoj logici, planu i redoslijedu (prema teoriji optimalnog tempiranja liberalizacije).
I tu na scenu stupa nova vlada. Od nje se očekuje, ni manje ni više, nego da sanira posljedice haotične tranzicije tako što će iz trbuha miša (potrošnje) da izvuče mačku (proizvodnju) i uspostavi zdrave ekonomske odnose. Ovo će svakako biti vraški težak zadatak, budući da zbog vremenske distance i promijenjenih okolnosti ova vlada ne može prosto da pokrene ugašene "gigante", kako to većina građana odraslih u SFRJ smatra i očekuje. Zapravo, zadatak pred njom je da izgradi potpunosti novu privrednu strukturu koja će, prije svega, uposili armiju nezaposlenih. Sredstva koja joj stoje na raspolaganju nemaju puno veze sa onim što smo propustili da uradimo u prošlosti. Kada smo već sproveli djelimičnu i haotičnu liberalizaciju, više ne možemo nazad, već za novo zapošljavanje moramo postati prvaci liberalizma u ovom djelu Evrope (što ne treba izjednačavati sa prodajom svega i svačega strancima kako se to kod nas obično poistovjećuje)!
Žalosno je samo što su oni koji danas najžešće kritikuju novu vladu kao nekompetentnu i bez stretegije, dok su bili u prilici da odlučuju, sproveli pomenutu katastrofalnu tranziciju, dok se danas nude za spasioce i gurue. Svako ima pravo da kritikuje vlast ako smatra da nešto nije u redu (a kod nas očito mnogo toga nije u redu), međutim, ipak je preduslov da nemate "oraha u džepovima". Takvih je na našoj javnoj sceni vrlo malo.
(Autor je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)