Ponekad sam sam sebi neprijatan kako u ovim svojim napisima ružim, kritikujem, zamjeram. Jasno je da su svugdje u svijetu mediji glasni kritičari društvenog života, pokušavaju da budu regulatori političkih zbivanja, osim u diktatorskim režimima.
Međutim, često me uhvati fjaka, osjećam da je posao novinara i komentatora uzaludan, jer kod nas političari oru svoju brazdu bez da išta haju za javno mnjenje, onoliko koliko ga ima. Ružio ne ružio, karavana prolazi.
Ne mogu da budem neosjetljiv na rak ranu našeg političkog života, na Harisa Silajdžića, koji se namjestio na čelo države. Pratim sve njegove izjave i reakcije i još nisam pronašao da je ovaj prvi u Bošnjaka rekao nešto suvislo, osim što neprestano izražava svoj antagonizam prema svemu što je iz druge nacije, srpske. Da Silajdžić nešto zna o privredi, da shvata problem nezaposlenosti, da ga se imalo dotiče naš porezni sistem moglo bi se i raspravljati o njegovom viđenju našeg nacionalnog pitanja. Ali kada čovjek ima u glavi jednu misao, misao nepovjerenja prema svemu što je srpsko, onda tu nema diskusije, rasprave. Imamo državnika po svemu okrenutog nacionalizmu.
Isplivali su tako neki nesuvisli ljudi na krilima narodnog plebiscita, pa vode svoje lične ratove protiv nekih svojih suparnika, najčešće nacionalnih. Pa zamajavaju milione stanovnika ove zemlje, sve se okreće oko njihovih frustracija, oko njihovog nekulturnog istupa u javnosti. Tako Rajko Vasić, sekretar SNSD-a, gotovo iz dana u dan iskazuje svoje kućno nevaspitanje. I nije više u pitanju sadržaj nego forma, koja je na granici uličarstva, s mnoštvom izmišljanja i pretjerivanja. Ne mora da iskazuje ikakvo razumijevanje za sve ljude i sve poslove iz Federacije BiH, ali kao javni čimbenik morao bi da iskaže bar malo kulture u ophođenju.
Takve ličnosti i prilike, kakvih ima veliki broj, nagone me da i ja često pređem mjeru, kažem nešto što dobro vaspitan čovjek ne bi smio. Ali živimo u društvu koje je ogrezlo u primitivizmu, u nedostatku kućnog odgoja, u necivilizovanom diskursu, da jedan ljubazan i odmjeren govor nema nikakvu prođu. Ovdje se samo psovka razumije.
Netrpeljivost nam je ostala od ratnih zbivanja, pa umjesto da u svakoj prilici pokušavamo iskazati prednost u ljudskosti, mi se takmičimo ko će pokazati više bezobrazluka. Političari su tu na prvom mjestu, a ništa manje ne iskazuje ni većina medija u istraživanju netolerancije. Da li u našim medijima ima priloga, napisa, reportaža sa druge strane entitetske linije koji govore s razumijevanjem o ljudskim problemima? Šta ljudi u Federaciji znaju o Republici Srpskoj? Izvještaje iz Skupštine RS, odluke Vlade RS, izjave pojedinih političara. Je li to život? Gdje je tu čovjek, kako živi, koji su mu problemi? I da li stanovnik RS išta zna o svakodnevnom životu u Federaciji? Zna li da u Sarajevu i u drugim gradovima Federacije žive ljudi koji imaju gotovo identične probleme i sudbine?
Na beogradskoj televiziji gledao sam dokumentarnu emisiju iz dva dijela o posjeti troje mladih ljudi Kosovu. Ti mladi ljudi družili su se s Albancima i Srbima u Prištini, Mitrovici i drugim mjestima, vodili razgovore, saznavali o životu jednih i drugih. Naravno da imaju različite stavove, ali su u svakom momentu iskazali da imaju potrebu razumjeti jedni druge. Poznati beogradski glumac Enver Petrovci, koji sada živi u Prištini, a još mu je aktuelna beogradska adresa, predlaže svom mladom srpskom kolegi da zajedno glume u Prištini, bez obzira na to što ovaj ne zna albanski.
Čini mi se da na našim medijima, na našim televizijama, nema sličnih sadržaja. (Doduše, i ova beogradska emisija finansirana je stranim parama). I postavlja se osnovno pitanje: zašto nema ljudskosti u našem međunacionalnom obraćanju? Zato što nam to političari ne daju. Kada ne bi ovi i ovakvi vladali ovom zemljom ubrzo bismo se svi mi tako dobro razumjeli. Svaki od naših glavešina kada dođe za govornicu prijeti prstom, možda ne bukvalno, mnoštvo na te prijetnje šuti, a druga polovina skandira, nadajući se od toga nekoj koristi.
Rekoh da su naši ljudi u velikoj većini primitivni. Ali i neobrazovani seljak zna biti učtiv i ljubazan, s ljudskim razumijevanjem za drugog. Samo našem čovjeku treba podsticaj da se okrene ljudskosti jer mizantropija nikoga ne vodi u dobro.
A šta ćemo s našim mrziteljima koji se nalaze na čelu države i entiteta? Šta ćemo s vođama, koji kao kod Domanovića vode narod slijepi za novi svijet u novom dobu? Sa psovkom na ustima.