U višestoljetnoj političkoj topografiji europskog svijeta vladala su mjerila koja su ideje, politiku i uopće poziciju određenih političkih snaga, pokreta i stranaka određivale u kontekstu osnovne socijalne podjele unutar prijerevolucionarnog i postrevolucionarnog europskog društva (radi se o buržoaskim revolucijama, odnosno revolucijama "trećeg staleža").
Lijevo ili desno, u spektru političkih snaga su određivani po tome da li neka politička ideja i organizirana snaga, pokret ili stranka zastupaju interese "trećeg staleža", koji je podrazumijevao ovisno i slobodno seljaštvo i građansku masu koja se sastojala od trgovaca, zanatlija, industrijalaca i činovništva sekularnih institucija, dok je kao desna bila definirana ona politička snaga koja je zastupala interese tzv. encient regimea ili aristokratije i vjerskih velmoža, odnosno onih koji su se mogli grosso modo definirati kao neradnici, uživaoci historijskih ili dodijeljenih im prava, a to su bili aristokratski ili konzervativni protivnici revolucionarnih promjena i napretka građanskog društva u cjelini. Kasnijom podjelom, do koje je došlo unutar trećeg staleža, kada se unutar njega izdvojila ona socijalna grupacija, a ta je postajala sve brojnija, koja se u svojoj egzistenciji nije oslanjala ni na kakav posjed nego je posjedovala samo svoju radnu snagu koju je prodavala u najam posjednicima imovine, lijevo je postalo sinonim onih ideja i politike koja je zastupala interese te nove socijalne grupe - proletarijata. U tim novonastalim relacijama centar je ostao kao domena nekadašnjih ljevičara, koji su ostali privrženi interesima privatnog vlasništva. Desno je, kako je to i logično, ostala grupacija vlasnika kapitala, imovine u bilo kojem obliku i protivnika socijalizacije i izjednačavanja ljudi u bilo kom smislu i obliku. Takvu nomenklaturu smo naslijedili i mi i ona je kod nas trajala 80 godina, sve dok je vladao klasični građanski i potom i komunistički režim. Promjenom stanja stvari i reprivatizacijom socijaliziranih dobara, a potom i postavljanjem u osnovu svih odnosa u sferi vlasništva i ekonomije, a potom i u društvenim odnosima, na temelje individualnog ili korporativnog privatnog vlasništva, promijenila se društvena osnova procjene položaja i mjesta određenih političkih ideja i politička topografija u cjelini. U našoj zemlji, kao i u svim zemljama bivše Jugoslavije osnovu svih odnosa zauzelo je privatno vlasništvo i iz njega proistekle relacije, dok je u sferi politike nadvladala ideja nacionalne pripadnosti kao osnova političke identifikacije i izvora prava. Svi režimi nastali iz promjena 1990. godine su nesumnjivo nacionalni ili nacionalistički, zavisno od stupnja dominacije nacionalnog momenta u ukupnom životu društva. U toj perspektivi izmijenjeni su i kriteriji i mjerila pozicioniranja i definiranja položaja i karaktera političkih ideja i snaga u smislu desnice i ljevice, a koje se danas javljaju na političkoj sceni i djeluju u spektru političkih snaga na sceni našeg društva i u političkom prostoru novonastalih režima.
Prvo što se mora reći je da ljevica, u klasičnom smislu, više ne postoji. Radnička klasa, na koju se europska ljevica oslanjala gotovo stotinu godina političke istorije socijalne demokratije, nema više identitet kojeg je ranije imala i nestala je sa političke scene kao značajan faktor. Ona se raslojila i izgubila klasni i politički identitet. Ta pojava nije nova, jer su znaci takvog ponašanja te klase bili primjetni još u vrijeme nastanka i djelovanja totalitarnih režima. Međutim, ona je danas bitna za strukturu političkih subjekata. Nema više radničke klase kao homogene duhovne i političke snage. Nema sindikata u formi neposredne organizacije radničke klase, pa su oni poduzetničke agencije za zaštitu interesa rada i radnika, a to ne znači mnogo. Radničke partije su nestale i socijaldemokratija je dio establišmenta koji se u cjelosti oslanja na privatno vlasništvo i kapitalistički sistem, u kojem jedino traži humaniji odnos prema radnicima i uopće ovisnim ljudima. Prazna fraza ljudskih prava i sloboda je jedina ideološka i politička osnova njihovog djelovanja. U biti, ona još živi od inercije društvenog mišljenja i ponašanja ljudi i ako se nešto radikalnije ne bi promijenilo u ukupnim odnosima, i ako socijaldemokratija ne bi pronašla jednu sasvim novu politiku, ona nema budućnost. Ostaju glavne vodeće snage novih režima, protagonistima u našim lokalnim okvirima, ideja globalizacije, integracija i adaptacija našeg sistema svjetskim trendovima, a to znači Americi i Europi.
Sve te snage izrasle su iz procesa rušenja komunizma i uspostavljanja sistema privatnog vlasništva, a taj proces je počivao na idejama i političkim koncepcijama različitih i međusobno suprotstavljenih nacionalizama koji su se razvili pod okriljem komunističke politike balansa nacionalnih odnosa u bivšoj državi. Zahvaljujući činjenici da je do rasula komunizma došlo unutar njega samog, kada se SKJ raspao zbog krize koju je u njemu izazvao Slobodan Milošević, nacionalizam je ostao i bio jedina živa i aktivna opozicija komunizmu. Međutim, porijeklo tih stranaka i njihove ideologije u tradicionalnim konceptima naših nacionalizama, ostavilo je snažan pečat na njima i one su sve postale nacionalne i nacionalističke, a njihov nacionalizam je samo bio pojačan nastalim ratom i ekstremizacijom svih relacija u društvu, koji su one same izazvale. U tom kontekstu, budući da one dominiraju političkom i društvenom scenom u našoj zemlji i one se mogu podijeliti na desne i lijeve.
Lijevima se mogu smatrati samo one političke snage koje zastupaju i prakticiraju, u većoj ili manjoj mjeri, koncept multinacionalizma kao normalnog i održivog osnova funkcioniranja države i društva i ne ograđuju se od građana drugih nacija i vjera, ne vrše bilo kakvu diskriminaciju njihovih prava i diskriminaciju njihovih interesa, nego im u svemu omogućavaju ravnopravan položaj i učešće u životu društva i države.
Desne snage, u tom kontekstu i prema tom temeljnom mjerilu, one su koje se ideološki, politički, praktički i u osnovama i konceptima vladanja oslanjaju isključivo ili pretežno na svoj nacionalni korpus i predstavljaju se kao njegove jedine prave i vodeće snage, traže i zahtijevaju monopol u zastupanju takozvanih nacionalnih interesa, koje one same definiraju, mada je život svake nacije beskrajno isprepleten sa životom drugih nacija koje žive u ovoj državi, one traže separaciju u svim aspektima života, a te interese smatraju kao ključne i odlučujuće u funkcioniranju društva u cjelini i države kao organiziranog njegovog dijela. Osnovni slogan takvih snaga je ona čuvena rečenica sa mnogih bilbordova, na kojima je pisalo "Glasajte srpski", što nije moglo značiti ništa drugo nego da se glasa antibošnjački ili antihrvatski. S druge strane, imate onu čuvenu parolu "U svojoj vjeri, na svojoj zemlji", koja znači isto što i ona gornja, mada je apsurdna jer spaja dva elementa koji s političkim glasanjem ne bi mogli imati nikakve veze. Nažalost, daleko bi otišli kada bi analizirali politiku i ideje današnjih desnih, pa i lijevih stranaka. Sigurno je samo jedno - tu nema ni misli, ni koncepta ni ideja koje bi ovu zemlju mogle pokrenuti naprijed.