Naši mladi već su davno prešli pubertet i ušli u punoljetstvo života u novom društvenom sistemu. Ne znaju, ne mogu se sjećati kako je nekada bilo, a priče starijih, roditelja i rođaka slušaju na pola uha, jer ih naročito ne interesuje kako se nekada živjelo. Imaju onih svojih đačkih problema, ljubavnih jada, a to kako se u onom socijalističkom vremenu moglo bezbrižno usred noći prespavati u šumi nije im nešto uzbudljivo. Kojeg đavola su išli usred noći u šumu!
Niti stariji imaju vremena za priču o davno prošlim danima, niti mladi imaju strpljenja da slušaju ta nostalgična sjećanja. A nostalgija postoji da bismo se sjećali kako nam je bilo lijepo u našoj mladosti. Pa ipak, valjalo bi da današnji mladići i djevojke nešto saznaju kako se živjelo na ovim prostorima. No, teško je naći objektivnog pripovjedača, većina ljudi je naklonjena pretjerivanjima bilo u kojem pravcu. Ima ih puno koji glorifikuju ono vrijeme, a ima dosta i onih koji vide sve crno u ondašnjem životu.
Uzmimo taj česti metaforični primjer kako se bez straha moglo zanoćiti usred šume. To samo na slikovit način kazuje da je onaj politički sistem čovjeku omogućavao sigurnost. I ne radi se tu da mu se u šumi ništa ružno nije moglo desiti, nego je čovjek na mnogim pozicijama bio siguran. Jedno od najvažnijih mjesta gdje ljudi nisu strahovali za svoj status bilo je radno mjesto. Izuzetno rijetko je nako dobio otkaz, pa je zaposlenik mogao preživjeti cijeli svoj radni vijek na jednom mjestu, u jednoj kancelariji. To je čovjeku davalo sigurnost, nije bilo frustracija, nije se plašio da će se najednom naći na ulici, kako se često danas dešava.
Savremeni ekonomisti danas često uzimaju taj primjer kao pokazatelj kako je u onom socijalističkom vremenu privreda bila statična, nije mogla da odgovori dinamici vremena. Naravno da se tu sukobljavaju intencije profita i na drugoj strani humano sagledavanje rada. Tačno je da prekobrojna zaposlenost nije omogućavala da privreda bude efikasnija, ali je isto tako tačno da današnji sistem beskrupuloznog poigravanja s ljudskim sudbinama nimalo nije pravedan.
Ono o čemu zapadnjaci naročito insistiraju jeste nedostatak slobode u društvu s ljevičarskim rukovodstvom. Individualna sloboda bila je gotovo onemogućena. Režim je pod svojom palicom držao sve podanike, malo veća kritika oštro je onemogućavana, pa stoga nije bilo sukoba mišljenja. Sve je moralo biti uniformisano, opšti stavovi su bili donošeni negdje gore, u vrhovima, običan čovjek nije imao nikakvog ili gotovo nikakvog upliva u društvene tokove. Zato je taj sistem bio u cjelini umrtvljen.
Ponekad se začudim kada do mene dođe glas kako se u Rusiji bune komunisti, desetine hiljada. Pa ima ljudi koji ne žele slobodu, nije im stalo do pojedinačne inicijative. Bune se takođe krajnji ljevičari i u Češkoj, gdje je međusobni sistem krajnjeg špijuniranja bio nemilosrdan. Valjda im je draži miran šutljivi život nego da se upuštaju u borbu s različitim stavovima. U krajnjoj liniji, u nekim najsiromašnijim zemljama mnogo je veća vrijednost imati svaki dan pojesti nego posjedovati slobodu, s kojom ne znaš šta učiniti.
Današnjim mladima, koji neprestano slušaju o strankama i partijama, nije baš jednostavno objasniti nekadašnji jednopartijski sistem. Višepartijski parlamentarizam čini se da je najuspješniji politički sistem, posebno nam to stranci sa Zapada naturaju. Ima mnogo zemalja u svijetu gdje je takav politički sistem neprovodiv, te im se mnogo više sviđa carstvo, sultanat, monarhija, diktatura, komunizam. Naravno da se tu narod ništa ne pita, kao što se uostalom narod ništa ne pita ni u razvijenijim civilizovanim zemljama. Primjer Kine je veoma poseban; tako je mješavina jednopartijskog sistema, komunističke vladavine i tržišta veoma dobro uklopljena, pa već cijeli niz godina napreduje velikim koracima. Mada treba znati da za svaki sistem treba imati odgovarajući narod, podneblje i kulturu.
Ljudi koji su zasjeli na vrhu naše države, naših entiteta, ne znaju da ljudima objasne zašto je u pojedinim segmentima društva u bivšem sistemu bilo mnogo bolje i efikasnije. Treba samo pomenuti da je nekada bilo mnogo manje prevara i krađa, mada nikada nismo bili imuni od lopovluka. Prosto je nemoguće da je ijedan političar čist od kojekakvih mućki. Pa kako kazati i objasniti današnjim mladima da u bivšem sistemu nije bilo u tolikoj mjeri političkog lopovluka. A nisu tu u pitanju ljudi, ništa drugačija struktura današnjih vlastodržaca je na vlasti. Može li biti da je previše slobode dato vladajućim kradljivcima?
Ono što mladima može biti u ovom vremenu putokaz ne bi valjalo da dobije na važnosti. Putokaz kojim se ide ka beskompromisnom tržištu, gdje neće biti morala i ljudskosti. Ništa bez toga ne vrijedi, ulazimo u sferu životinjskog carstva. Zato mladi ne bi trebalo da vjeruju kako je bivši sistem valjao, a pogotovo kako je ovaj današnji dobar.