Gornji naslov napominje jedan Šekspirov dramski tekst. Govori o tome kako često u našim životima mnogo i preglasno govorimo o nečemu, a u stvari sav taj govor nije ništa drugo nego prazne riječi i na kraju krajeva se razotkriva kao prazan, pokazuje se kao govor kojim treba da se pokrije praznina sadržaja, odsustvo stvarnih događanja, umjesto kojih nastupaju velike ali prazane riječi bez ikakvog učinka u životu.
Kada mnogo i uprazno govorimo, onda nastaje komedija ili tragikomedija, mnogo velikih riječi, iza kojih nema ništa, kojima nedostaje stvarni učinak. Stoga bi bilo svagda bolje, a tako se to na kraju krajeva uvijek i pokazuje, da se povedemo za onim što nam je preporučio jedan drugi veliki čovjek, a to je austrijski filozof Ludvig Wittgenstein. Wittgenstein kaže da, ako nemamo što stvarno i sadržajno da kažemo, onda treba da šutimo. Šutnja može biti mnogo puta efikasniji govor od vike, a ima i mnogo drugih načina govora, odnosno postoje brojni načini da se iskaže stav i pokaže ono što se misli i mimo velikih i zbog toga obično praznih riječi. Mitinzi su kod nas već dio tužne i nesretne historije.
Već smo imali prilike izraziti svoje mišljenje u povodu jednostranog proglašenja neovisnosti Kosova i negativnih implikacija koje za međunarodno pravo i sigurnost u svijetu može imati činjenica da je moguće da određene sile svojim odlukama i utjecajima omogućavaju političkim pokretima da vrše činove koji narušavaju općenito priznate norme međunarodnog prava, koje su jedina garancija sigurnosti u svijetu, osobito sigurnosti malih država. Problem u ovom slučaju i nije bio u nekom određenom konačnom ishodu cijele stvari, koliko je u tome što je razgovor o problemu (albansko-srpski odnosi na Kosovu i Metohiji i s tim u vezi sudbina Kosova i Metohije kao dijela Srbije) započeo pretpostavkom već obećane neovisnosti jednoj od strana u budućim pregovorima.
Time nije nanesena šteta samo onom kojemu je dio zemlje oduzet, nego je nanesena šteta principu dogovornog rješavanja svih političkih pitanja u savremenom svijetu i osobito u Europi. Postoje, dakle, mnoge negativne implikacije u vezi s ovim problemom. Takve negativne implikacije nastupaju svagda onda kada se neko pitanje, koje se proglašava međunarodno značajnim pitanjem, izuzima iz općeg i univerzalnog važenja određenih pravnih normi, principa i metoda rješavanja takvih problema i kada se u vezi s njim postupa posebno, rukovodeći se posebnim političkim, ekonomskim, vojnim i obavještajnim razlozima i interesima i to osobito razlozima interesa jedne ili više velikih sila. Tada nužno dolazi do nepravednih rješenja, što ne obećava sigurnost u budućnosti, nego nužno dovodi i do širih kriza u međunarodnim odnosima, budući da u takvim uvjetima rješavanja problema nikada ne postoji opća i univerzalna saglasnost o rješenjima i ona se najčešće donose jednostrano. Umjesto širenja polja saglasnosti i konsenzusa, takva rješenja produbljuju razilaženja i sukobe u međunarodnim odnosima.
Sve je to dobro poznato iz novije i najnovije historije i uopće iz prakse međunarodne politike, u kojoj još sila igra barem isto toliko bitnu ulogu koliko i pravo, koje bi trebalo da bude jedini pouzdan i efikasan instrument ograničavanja djelovanja sile. Samo, razlika je u tome što silom raspolažu samo određene zemlje i u hijerarhijskom poretku jednih spram drugih (od najveće sile do zemalja koje ne raspolažu nikakvom silom), dok je pravo amorfno i njime ne raspolaže niko nego je ono apstrakcija, sve dok neka određena institucija ili autoritet ne stane iza njega i osigura njegovo poštovanje. Kad sila uzme i pravo u svoje ruke, tada stradava pravo, a s njim i oni koji osim prava nemaju ništa drugo. Nažalost, u svijetu danas nema takvih institucija i autoriteta i stoga taj svijet izgleda ovako kako izgleda, tj. izgleda kao mjesto u kojem niko ne bi rado živio.
Međutim, tema našeg izlaganja nije lament nad urušavanjem sistema sigurnosti i pravde u svijetu, nego naša situacija u kojoj nam ostaje samo da govorimo, a u stvari je bitno ono što možemo i da li uopće možemo nešto učiniti i na kojem polju možemo nešto učiniti da bismo stvari popravili. Ima mnogo situacija u današnjem svijetu koje su nastale i uspostvaljene silom. Stoga ima isto toliko i onih koji bi željeli vratiti stanje stvari na stanje quo ante ili ga na neki način poboljšati i upravo njima je nužan određeni program i prostor za akciju. Pitanje je da li je to uopće moguće i kako je to moguće.
Kad sam rekao da je bilo "mnogo vike ni oko šta", tada sam mislio na brojne demonstracije, mastodontske skupove, žestoke riječi i izjave i sasvim izlišne nasilničke postupke, kakvih je bilo u izobilju u vezi s Kosovom u zadnjih dvadesetak dana. Sve je to prošlo bez ikakvog, osim negativnog, učinka po imidž onog kome je nanesena nepravda. Prijetnje i velike riječi ne znače ništa kada iza njih ne stoji moć. A niko ovdje nema ama baš nikakve moći. Jedino čime mi raspolažemo je činjenica da smo pristalice međunarodnog i svakog drugog prava i reda, zakona i poštovanja stvari, a ne oni koji će na nepravdu odgovarati novim nepravdama i tako još više zavrtjeti vrzino kolo sile i nepravde, koje time neće pasti nego, naprotiv, još jačati. Jedino na šta se svaki narod kome se čine nepravde može oslanjati jeste pravo i solidarnost svih onih kojima i samima prijeti nepravda, a to se događa svagda ako bilo koja nepravda, jedna jedina čak, bude prihvaćena i priznata kao svršen čin. Ono što mali narodi mogu činiti je da koriste preostale institucije i instrumente prava i pravde u svijetu i da stvaraju što šire polje solidarnosti među onima kojima se čine nepravde. Jer, mada sila nema obzira i mada je u velikoj mjeri umrežila svijet u okove nasilja i pokoravanja volji moćnih (sve je više onih koji pod različitim izlikama pristaju na pokoravanja sili), ipak nije ona apsolutna i vječna i postoje još snage i prostori, postoje istine i prava, koja se mogu i moraju braniti i koji su realna šansa i prostor za akciju koja može donijeti nešto dobro, prije svega pravdu. Šta mogu donijeti? Mogu u najmanju ruku donijeti veoma široku podršku pravima onih kojima su ta prava narušena. Mogu donijeti stav da ništa ne može biti verificirano i legalizirano u prostoru međunarodnog prava i politike zasnovane na njemu što je postignuto jednostranim akcijama i na temelju sile, a bez konsenzusa u OUN-u. Mogu donijeti narastanje solidarnosti u okviru OUN-a da se razvija pokret za reformu te organizacije koji bi donio mnogo više demokratskog duha i odgovornosti u rješavanju svjetskih pitanja i narušio dosadašnji monopol velikih i osobito nekih sila u toj strukturi i njihovu sklonost da tu organizaciju upotrebljavaju kao pokriće za svoje akcije i interese, a sebe i svoje kacije po cijelom svijetu izuzimaju iz normi i sudova te organizacije i njenih načela. Dakle, moguće je svoje učešće u međunarodnoj politici postaviti i organizirati tako da bude aktivni činilac stvaranja atmosfere odgovornosti prema svim interesima, a ne samo interesima moćnih. Znači, postoji mnogo toga što pametna i aktivna politika može postizati, umjesto da se posredno potvrđuju razlozi zbog kojih je navodno i učinjen korak protiv kojeg se bori. Taj korak je učinjen i njega opravdavaju nasiljem režima Slobodana Miloševića nad ljudima i narodima u bivšoj državi. Ta tvrdnja je u velikoj mjeri ne samo politički nego i sudski potvrđena i predstavlja osnovu za stav da ljudima koji su spremni da se prema građanima sopstvene zemlje odnose na takav način ne smije biti dozvoljeno da njima vladaju. U tom kontekstu, svako nasilje, svaka prijetnja novim jednostranim aktima temeljenim na nasilju, izlazi u susret argumentima kojima je opravdavano nasilje prema Srbiji. Trebalo bi konačno prestati govoriti i započeti konstruktivnu akciju. Na Srbima je da izaberu i slijede ljude koji takvu akciju mogu koncipirati i provoditi na efikasan način. Paliti vatru na zgarištu uzaludan je posao, nema više šta da gori.