Već godinu dana traje pat pozicija u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina usljed nemogućnosti formiranja novog saziva Savjeta ministara.
Takva pozicija se održava i pored svih mogućih ustupaka i pregovora koji imaju za cilj prevazilaženje iste. Prividna i neprirodna nezainteresovanost za ovo pitanje, ali i sabotiranje procesa od strane stranaka okupljenih u "platformaškoj" koaliciji krije daleko dublje motive i planove. Očigledan cilj je da bude dokazano i pokazano da je BiH nefunkcionalna u dejtonskom formatu, te da su zato krivi entiteti i to sve u cilju neke nove promjene Ustava BiH. Pitanje je da li je to suštinski razlog pat pozicije? Da li smo na pomolu novog, pripremljenog, sukoba?
Nemogućnost funkcionisanja BiH je nastala potrebom za dominacijom elite uslovne većine nad uslovnom manjinom. Ta dominacija, jasno definisana u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića, je, prije svega, religijska prevlast nad ostalim, pa onda i politička i svaka druga. Činjenica je da se glavni motiv bilo koje tendencije za prevlasti krije u želji za raspodjelom moći i uticaja koja ugrožava pravo ostalih koji tako ne misle. U ovoj borbi za apsolutnom moći se često koristi jedan model davno razvijen i vremenom usavršavan u svojoj brutalnosti.
Tako je prije više od jednog vijeka jedna grupacija ostrašćenih katolika počela da planira i djeluje u cilju očuvanja strogo katoličkog društva. Oni su od ujedinjene Italije, Bizmarkove Njemačke i od Austrougarske, liberalnih zemalja toga vremena, vidjeli prijetnju katolicima. Prijetnja je bila sadržana u činjenici da su ova nabrojana društva izjednačila prava manjina sa katoličkom većinom i na taj način ugrozila dominaciju dotadašnje katoličke elite. To je dovelo do reakcije istih što je za rezultat imalo strašne posljedice po manjine u tim sredinama. Kakvog li čuda taj proces se naziva katoličko proljeće.
Naime, tada se stvara jedan organizacioni model i metodologija koja se poslije usavršava u Musolinijevoj Italiji, Frankovoj Španiji i Hitlerovoj Njemačkoj. Po porazu potonje dvije, model nastavlja svoje usavršavanje kroz nesvrstane - Titova Jugoslavija, Sadamov Irak, pa sve do Gadafijeve Libije. Interesantno je i to da današnja prijetnja broj jedan razvijenom svijetu, Al Kaida, neodoljivo podsjeća na ranije opisan model. Elementi terorističkog, nasilnog, netolerantnog, tajnog i ekstremnog tako bliski Al Kaidi, su u stvari bili počeci stvaranja ranije navedenih organizacionih okvira.
Model karakteriše jedan svemoguć, polubožanski lider, uvijek lijepo obučen, dotjeran, u bijelom, kao istureni igrač elite iz sjenke, koji odlučuje o životu i smrti svojih građana. Lider nema savjetnika i zamjenika ili potpredsjednika. On je sam, prijek, ali pravičan. Model sadrži strašno jak policijski aparat, koji služi kao izvor energije političkom sistemu uspostavljenom dekretom. A isti taj sitem je empirijski nedokaziv jer ne postoje izbori koji će nivelisati interese i odraziti heterogenosti tih društava. Čak obrnuto, dešava se homogenizacija, jer ovaj model indukuje hegemonizam, kolektivizam i uniformnost. Elita, većine, vlada.
Tolika medijska priča o toleranciji, o jednakosti i o slobodama, kao pravima za sve, gubi smisao ako samo obratite pažnju na poricanje ogromnog nivoa netolerancije prema različitima. Očigledno da pojam - pravda za sve, u starom dobrom modelu, svaki put upali sirene uzbune
Sve to prati drugi ešalon odbrane - militarizam. Tako da su nazivi lidera - vođe, maršali, generali i pukovnici jasni pokazatelji njihovog društvenog utemeljenja. Oružanog, a ne legitimnog. Sve to ima za rezultat etatizam u smislu da vladajuća elita nastoji da uguši bilo kakav vid individualizma, odnosno različitosti, te da sve društvene potencijale stavi pod svoju kontrolu. Na kraju krajeva, manjine u etničkom, religioznom i političkom smislu se desetkuju. Kod intelektualaca, pobornika te elite, je stvoren toliki strah od slobodne misli da dolazi do slijepog i nevjerovatog nivoa ignorisanja, poricanja i saučesništva u stradanju manjinskih grupa. Model je došao na naš prostor difuzno, rastao, usavršavao se i realizovao se komunizmom.
Vremenom progresivni krugovi počinju da podržavaju sve ideje koje će doprinijeti razbijanju tog monolitnog, komunističkog kolektivizma u Jugoslaviji tj. preduslova razvoja jedne vrste individualizma kao vjesnika demokratije i heterogenosti. Za BiH je karakteristično da podršku dobija jedan koncept, sadržan i opisan u knjizi Islamska deklaracija. Tako počinje proces nazvan islamsko proljeće što će u decenijama poslije na najgori mogući način opravdati ovaj romantizovan naziv.
Ono što posebno privlači pažnju je činjenica da u Islamskoj deklaraciji postoji dosta sličan, ranije opisan, model sa neprikosnovenim liderom koji nije pukovnik ili general već vjerski lider i koji je personifikacija tendencije elite za konzumiranjem svega. U ovom slučaju islamske većine, što nas nepovratno vodi ka jednom od fundamenata koji kaže da se nevjernicima, manjinama, treba da pusti krv. Etatizam se ogleda u tome da vjerska zajednica treba da zaposjedne sve resurse zajednice i uguši bilo kakav individualizam u religijskom, političkom i svakom drugom smislu jer nema istine do one koju promoviše isti.
Tako da iako dosta kamuflirano, ova deklaracija govori o vjerskom nacionalizmu, koji, ukoliko se više udubimo u isti, krije korijene jednog vida etnonacionalizma kako moderni filozofi nazivaju stanje koje prethodi fašizmu. To stanje se u ranije pomenutom dobu najjasnije vidjelo u mržnji ka Jevrejima i ka neistomišljenicima koji su narušavali sliku uniformnog društva - što je kasnije dovelo do samog, golog i svirepog fašizma.
Uprkos navedenim karakteristikama Islamske deklaracije, dio bošnjačke elite okupljene oko iste, danas jako loše oponaša, pantomimom, mimikom progresivne snage u BiH, istovremeno ignorišući činjenicu da zajednice u kojima ova ideja ima većinu, nezadrživo klize u isključivo islamsko društvo. Tolika medijska priča o toleranciji, o jednakosti i o slobodama, kao pravima za sve, gubi smisao ako samo obratite pažnju na poricanje ogromnog nivoa netolerancije prema različitima. Očigledno da pojam, pravda za sve, u starom dobrom modelu, svaki put upali sirene uzbune.
Deklarativno propagiranje heterogenog društva, takođe, pada u vodu kada se vidi stepen vjerske homogenizacije, koje je uzelo toliko maha da se vjerski poglavar bavi unutrašnjom i vanjskom politikom zemlje iako ga niko nije direktno i neposredno birao za političku funkciju, jer nije dovoljno da se proglasite ocem većine i da elita sklona vama to potvrdi i da je stvar gotova. To je dovoljno u opisivanom modelu. Ali brine činjenica da kad kod je u istoriji model dobio slobodne ruke to je vodilo ka neizbježnim sukobima. Gotovo uvijek promoteri ideje o preraspodjeli moći na religijskoj osnovi, o kojoj god religiji da se radi, u stvari imaju mapu društva iz 14. vijeka koju pokušavaju da primijene u 21. vijeku u početku u samoj zajednici, a poslije i prema ostalim, komšijskim, zajednicama.
Da se vratim na početak, očigledno da nezainteresovanost "platforme" za suprotstavljanje antisekularnim snagama znači da je postignut konsenzus u provođenju Deklaracije. To u daljem razvoju događaja implicira definitivno uspostavljanje redefinisanog i rafinisanog religioznog modela. Da je to u završnoj fazi potvrđuje i sve teža pozicija onih koji drugačije misle. Bilo da se radi, u političkom smislu, o poziciji većinske volje Hrvata u FBiH ili pat poziciji u formiranju novog saziva Savjeta ministara. Model će da iskoristi tu vještačku nefunkcionalnost i vještačku blokadu kao povod za ranije pripremljen sukob. Jer naredni korak poslije definitivnog uspostavljanja modela je sukob sa neistomišljenicima. Takav slijed dešavanja je poznat i uvijek je bio u ranije pomenutim društvima. Princip je isti sve su ostalo nijanse.