Ubojstvo nedužnog mladića Denisa Mrnjavca izaziva onu vrstu čuđenja i upitnosti za koje unaprijed znamo da su ljudskom umu teško dokučive i zagonetne. I pored toga zamislit ćemo se nad ovim ubojstvom koliko zbog gubitka jednog mladog života toliko i zbog svega onoga što se krije iza njega.
Ovo ubojstvo i nasilje s kojim se suočava danas Sarajevo, a sutra već možda bilo koji drugi grad u Bosni i Hercegovini, promatrat ćemo kroz dvije prizme: antropološku i političku. Antropološka dimenzija ovoga slučaja – pasivizam običnih ljudi spremnih da nijemo i tupo prisustvuju ubojstvu mladića u uglu tramvaja – svjedoči ne samo o ličnom strahu već i o dolasku u naše društvo socijalnog egoizma, te o nebrizi i nesuosjećanju za drugog, a kako ovo u modernom svijetu danas objašnjava kanadski filozof Charls Taylor.
Ubojstvo Denisa Mrnjavca može nas olahko navesti na pogrešan zaključak tipa da je zlo vječno i beskrajno te da ne bira žrtvu i počinioca već da se jednostavno događa, kako nekad tako i danas. Naprosto, mirenje sa zločinom i zlom, svakovrsno opravdavanje mjesta i funkcije zla u svijetu, nešto je čemu na ovim prostorima olahko pribjegavamo. Time zločinu i zlu pripisujemo metafizičku dimenziju, kobnu moć i neotklonjivost javljanja, prikrivajući sasvim konkretne socijalne i povijesne uzroke, te interese grupacija i pojedinaca koji su nalogodavci ili izvršioci zločina.
Činjenica je da se brojni počinioci zla i zločina u proteklom ratu nekažnjeno i bez ikakve sudske ili moralne kazne šeću našim ulicama, da su nam oni komšije, rođaci, prijatelji, kolege na poslu... Mi to sve znamo i olahko prihvatamo, a to se mora odraziti na našu opću emocionalnost. I još više, brojni od tih i takvih ubojica djece, žena i staraca, ine palikuće i pljačkaši postali su nam heroji, uzori, zaslužne ličnosti, bogatuni, nova klasa...
Njihove zločine opravdavamo sebi i drugima većim nacionalnim interesima. Za ovu rabotu su zaduženi političari i intelektualci, a ako zatreba tu su pri ruci i vjerski službenici. Ovi službenici su "slabi" na donacije za obnovu objekata, tj. ovisni su i slušat će. Pri svemu tome vlasti se ne treba bojati jer je ona "naša" i u njene temlje su sazdana brojna "herojska djela", zločini protiv nedužnih i nemoćnih. Na taj se način krug zatvara; kadija te tuži, kadija ti sudi.
I duhovna, i politička i socijalna dimenzija društva su na taj način razorene i dovedene u jedno okruženje nemorala, bezakonja i neodgovornosti. A kada se svemu tome dodaju opće poznate fraze (koje opet služe kao opravdavanje nemoći) o agresivnom karakteru savremnog društva, o destruktivnosti i autodestruktivnosti, o postmodernoj besciljnosti i izgubljenosti kao vrlini, o planetarnoj nužnosti neoliberalnih vrijednosti, i kakve još sve ne pseudofilozofske sentence, stvara se ram za sliku u kojoj je zločin normalna, svakodnevna i neizbježna pojava.
Mada je naše društvo, zahvaćeno talasom tranzicije i globalizacije, postalo do krajnosti (do eliminacije života samog) neosjetljivo na razlike – vjerske, etničke, političke, svjetonazorske... – to nije niti može biti razlog da se izgubi svijest o tome da je priroda zla i zločina socijalna i individualna. Sjetimo se samo nedavno minulog rata i ponovno posvjedočimo da je zločin proizvod ljudi, konkretnih ideja, ideologija, zagovarača, nositelja i izvršilaca. I ovo sarajevsko ubojstvo takve je naravi. Ono nam samo ukazuje na karakter društva i društvenih odnosa u kojima živimo.
Predupređenje zločina ne može se spriječiti samo interventnom kaznenom politikom, mada je ona neophodna, već prije svega mijenjanjem karaktera društvenih odnosa. I tu nastaju sporenja. Da li to znači puki poziv na političku odgovornost, kako su brojni sudionici opozicijskih partija i nevladinog sektora prišli ovom sarajevskom slučaju. Time dolazimo do druge, političke dimenzije ovog ubojstva i načina na koje je ono u različitim političkim centrima percipirano i operacionalizirano. Ubojstvo mladića u tramvaju mnogi su nastojali politički iskoristiti, u pozitivnom i negativnom smislu. Civilni sektor, koji se nažalost objedinjuje i ozbiljno promovira samo u ovakvim i sličnim necivilizacijskim dešavanjima, nastoji kulturi političke odgovornosti i uljuđene etikecije "privesti" prve ljude grada i kantona očekujući od njih ostavke; opozicione političke stranke i bliska im inteligencija prizivaju slom "etnopolitike" optužujući implicitno nacionalne stranke na vlasti za loše društveno stanje i za glavnog krivca katastrofalno loše sigurnosne situacije (kao da se smjenom vlasti – a imali smo i socijaliste i ima ih još u nekim sarajevskim općinama – problem sam od sebe rješava); u neefikasnom sigurnosnom sistemu nalaze se argumenti da se dodatno odbije predloženi plan o reformi policije; hrvatski mediji etniciziraju zločin izvještavajući o tome da je u Sarajevu Bošnjak ubio Hrvata, itd., itd. U svakom slučaju radi se o raznovrsnom korištenju tragičnog ubojstva za neke parcijalne potrebe i svrhe. Istina, ta partikularizacija i djelomična instrumentalizacija ovog ubojstva nije takvih razmjera da bi zagušila sam zločin i njegovu jasnu osudu, ali se bojati da mnoštvo aktera na sceni na kraju neće polučiti željenim pomakom u svijesti običnih ljudi ali i izgradnjom efikasnijih društvenih struktura.
Na običnim je ljudima, a oni su u svemu najbitniji te stoga i najodgovorniji, da zločin i zločince nazivaju imenom i prezimenom, da se ne povode za njihovim tragovima kao za čojstvom i herojstvom, a na zakonodavnim stukturama i političarima je da prestanu manipulirati emocijama građana u stranačke, nacionalne ili lične svrhe. I da zaključimo, zločin o kome je riječ, ubojstvo Denisa Mrnjavca, i ini koji se svakodnevno, nažalost, dešavaju svjedoče o dubokim strukturalnim promjenama bosanskohercegovačkog društva, s jedne, i nespremnosti i nesposobnosti nosilaca vlasti da se s negativnim aspektima tih promjena na odgovarajući način suoče, sa druge strane. Destruktivnost i agresivnost, koju tranzicija i ubrzana modernizacija donose na naše prostore, krajnje je bezlična i bezdušna i tiče se nas sviju u istoj mjeri bez obzira na naša različita kolektivna pripadanja, te nam se stoga valja zajednički boriti.