Najava političkog dogovora o prenošenju nadležnosti za imenovanje tužilaca s VSTS-a na parlamente uzburkala je političku i pravosudnu javnost.
Kada je pravosuđe u pitanju, izgleda da ne postoji ideja u političkoj sferi koja odmah ne bude dočekana na nož. Potcjenjivačka i maliciozna retorika nekih odgovornih ljudi iz pravosudnih institucija pokazuje da se najgora politika vodi upravo u pravosuđu. Olako i ostrašćeno osporavanje i odbacivanje svega što dolazi od legitimnih predstavnika vlasti nije dobar argument u rukama pravosuđa.
Problem koji je otvoren nosi kontroverze koje treba razjasniti. Prije svega, treba priznati da postoje opravdani razlozi za nezadovoljstvo političara modelom pravosudne nezavisnosti. Parlamentarna i izvršna vlast nemaju gotovo nikakve nadležnosti za funkcionisanje pravosudnog sistema. Sa druge strane, nezavisni regulator (VSTS) nema nikakve odgovornosti za stanje u pravosuđu. Izvještaji o radu pravosuđa se u parlamentima "primaju k znanju", bez mogućnosti da se komentarišu, ocjenjuju ili budu osnova za usvajanje zaključaka ili pravosudnih strategija. Između ovih krajnosti neophodno je uspostaviti ravnotežu kako bi pravosuđe steklo društveni legitimitet i imalo podršku izvršne i zakonodavne vlasti. Pred ovim problemom ne bi trebalo zatvarati oči.
Društvena marginalizacija pravosudnog sistema i VSTS-a kao nezavisnog regulatora pretvorila je pravosuđe u zatvoren sistem koji se iznutra deformiše i ruinira do zabrinjavajućih granica. Pravosudni skandali su postali dio naše stvarnosti. VSTS ne pokazuje sposobnost za strateško upravljanje sistemom. U njemu sjede nezainteresovani advokati i još manje zainteresovani predstavnici izvršne i parlamentarne vlasti, izabrani bez ikakvih kriterijuma. Njegova struktura sama po sebi proizvodi unutrašnje tenzije koje otežavaju stratešku misiju.
Pravosuđe nije iskoristilo istorijsku šansu da pokaže odgovornost i sposobnost da se samoorganizuje. Zbog toga je dugo vremena predmet stalnih kritika, osnovanih i neosnovanih. Sistem koji ne podržavaju izvršna i parlamentarna vlast ne može imati povjerenje građana. A bez povjerenja u sudsku vlast nema vladavine prava i demokratskog napretka. Tenzije između politike i pravosuđa su narasle do te mjere da diskredituju i sudski sistem i politiku. Konsenzus oko nadležnosti i odgovornosti mora se što prije pronaći u obostranom interesu.
Gdje je izlaz iz ovako dijabolične situacije? Čini se da bi trebalo krajnje ozbiljno razmotriti opciju da se dio nadležnosti za funkcionisanje pravosuđa podijeli s izvršnom i zakonodavnom vlašću. Evropski modeli se zasnivaju na toj vrsti ravnoteže. Podijeljene nadležnosti doprinose podijeljenoj odgovornosti. Od toga ne treba strahovati. BiH za taj korak ima ogromnu prednost zbog činjenice da je prije osam godina pravosudni sistem uspostavljen u postupku reimenovanja svih nosilaca pravosudnih funkcija od strane apsolutno nezavisnog regulatora (u postupku reimenovanja učestvovali su međunarodni članovi!). Ta činjenica je snažna garancija da bi sistem trebalo da bude apsolutno imun na eventualne pokušaje političkog uticaja. Ovo je činjenica koja otklanja bojazan od podrivanja sistema. Naravno, pod pretpostavkom da je uspostavljeni sistem visoko profesionalan i sposoban za samoregulaciju. Ali, izgleda da politika nije toliko velika opasnost koliko su članovi pravosudne zajednice nesposobni da održavaju i unapređuju sistem u skladu sa najvišim standardima.
Ideja da tužioce imenuju parlamenti na obrazložen prijedlog nezavisnog regulatora nije lišena pravne i političke logike. Država mora imati odgovornost za stanje kriminaliteta u društvu. To je ozbiljan problem za državu da bi bio prepušten tužilačkoj strukturi i VSTS-u. Tim prije ako se imaju u vidu krajnje skromni rezultati tužilačkog dijela pravosuđa. Po prirodi stvari, tužilački dio sistema mora biti čvršće povezan s izvršnom i zakonodavnom vlasti. Na koji način i u kojoj mjeri - o tome treba razgovarati. Objelodanjena ideja ima i dobrih i loših strana. Treba doći do prihvatljive ravnoteže legitimnih interesa.
Prije svega, prednost ovakvog modela bi bila u tome što bi vlade i parlamenti dobili važnu ulogu u kreiranju pravosudnog sistema. Osim toga, politička sfera bi dijelila odgovornost sa sudskom vlašću za funkcionisanje sistema. Takođe, na taj način se uspostavlja mehanizam uzajamne kontrole vršenja nadležnosti u skladu s ciljevima, što dalje treba da dovede do uzajamnog povjerenja sudske, izvršne i zakonodavne vlast. I na kraju, kandidati na tužilačke pozicije postaju svjesni da će biti podvrgnuti i dodatnoj ocjeni njihovih etičkih i moralnih kompetencija od strane predstavnika građana. Naravno, ovaj model ima i jednu ozbiljnu manu. Ona se odnosi na konstantne probleme u konstituisanju parlamenata i njihovu tradicionalnu neefikasnost, koja može dovesti do ozbiljne paralize tužilačkih (i pravosudnih) instituucija ukoliko izbor na upražnjene pozicije ne bude blagovremen.
Uloga parlamenata u ovom modelu ne bi se smjela svesti na golu protokolarnost, ali ne bi ni pod kakvim uslovima smjela da kompromituje VSTS (ili tužilački savjet!). Dakle, parlament ne bi morao da izvrši izbor predloženog kandidata, ali takva odluka bi morala imati javne argumente, koji će biti osnov za preispitivanje prijedloga od strane VSTS-a. Ponovljeni prijedlog istog kandidata ne bi se mogao ignorisati jer bi se autoritet nezavisnog regulatora morao poštovati.
Postojeći model izbora i imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija nije sveto slovo. Logično je da se u njemu pojavljuju pukotine i otkrivaju loša mjesta i da ga treba pažljivo usavršavati i prilagođavati evropskim standardima. Ako smo bez Venecijanske komisije shvatili da je neophodno razdvojiti sudski i tužilački dio VSTS-a i da advokatima nije mjesto u nezavisnom regulatoru, zašto bi bio problem da razgovaramo i o novom modelu imenovanja tužilaca? Ali, izgleda da smo nesposobni da razmišljamo bez međunarodne pameti!
(Autor je sudija Suda BiH)