Momak, koji će i nekoliko mjeseci nakon što je Pavelić već stigao u Europu i dalje glumiti poglavnikova tjelohranitelja, da se zbune eventualni napadači, danas na sve te bravure gleda podjednako: s nostalgijom, ali i s prezirom. Moram ga razumjeti. Otac mi je.
Govorilo se nakon 1945: "Nikada više rata", što se pokazalo iluzornim još za života preživjelih sudionika te katastrofe. Lekcija nije naučena.
Ako političke i druge elite biraju komotnost i nerad i ako to mase prihvaćaju, zašto ćemo vjerovati da će se sutra ljudi bolje ponašati nego danas?
Sedamdeseti je rođendan najveće klaonice u povijesti. Početkom rujna dogodile su se tako važne stvari za čovječanstvo da je nevjerojatno kako su naši mediji, napose elektronski, umjesto da pogledaju kako se početak rata različito tumači u različitim državama, odmah utonuli u stare priče o nama u Drugom svjetskom ratu. Kao da nismo dio svijeta, kao da događaji u kojima, na sreću, odmah nisu sudjelovali naši ljudi ne mogu biti važni da se o njima raspravlja i govori? Kratkovidnost je tolika da još ni ne vidimo gdje smo došli.
Odlučio sam odati počast tolikim milijunima vojnih i civilnih žrtava tako da vam ispričam jednu obiteljsku, da tako kažemo, meni važnu priču.
Dan nakon atentata na dr. Antu Pavelića, kojeg je, kako se vjeruje u ustaškim krugovima, izvršila UDBA, u predjelu Buenos Airesa koji se zove El Palomar (Golubinjak), ispred Poglavnikove kuće, krupan momak od 22 godine s revolverom kalibar 38 o pojasu puši i čvrsto gleda u svakog prolaznika, u svako sumnjivo vozilo. Misli on, kao i ostali dečki iz grupe, da se napadači mogu vratiti. Dežurstvo traje 12 sati. Siguran je u sebe. Tako i kolega nedaleko od ulaza Pavelićeva doma.
Zna pucati. I sve drugo u vojnom ili gerilskom zanatu. Učili su ga američki obavještajci koji su, uz pomoć argentinske vojske, pripremali dobrovoljce koji su trebali ići u Mađarsku poduprijeti revoluciju 1956. i suprotstaviti se Sovjetima.
Uostalom, smrt ga osobito ne plaši. Nagledao se mrtvaca. Na stotine Rusa koji su bili na strani Trećeg Reicha, pogubljeni od strane Staljinovih snaga, pred očima bijesnih Engleza, nedaleko od Graza, u Austriji, kamo je stigao iz Sarajeva. Šuti, puši i motri.
Počinje zanimljiva saga koju samo mali broj ljudi poznaje. Intrigantna pripovijest kako su Poglavnika, tajno, kao franjevca i svećenika, preko Paragvaja i Brazila, iz Buenos Airesa doveli do Madrida, gdje će Pavelić i umrijeti od posljedice ranjavanja.
Momak koji će i nekoliko mjeseci nakon što je Pavelić već stigao u Europu i dalje glumiti tjelohranitelja da se zbune eventualni napadači danas na sve te bravure gleda podjednako: s nostalgijom, ali i s prezirom. Moram ga razumjeti. Otac mi je.
Razgovaramo (bilo je to u januaru ove godine) u selu Garata, u Paragvaju, gdje kao građevinar živi i radi od 1972, u vikendici koju si je napravio za starost, da u miru dočeka smrt. Iako smo već vježbali ove susrete, po prvi puta pripovijeda do u tančine sve što pamti za knjigu koju kanim napisati.
Satima ga snimamo supruga i ja dok odmotava filigransku priču u kojoj se dijete rođeno u Uroševcu, na Kosovu, a koje još pamti zvuk njemačkih "štuka" koje su bacale bombe na srpske položaje nadomak mu rodne kuće, polako pretvara u člana Hitlerove mladeži, pa u momčića koji strepi hoće li Englezi pustiti njegovog ćaću iz zatvora (moj djed je između ostalog bio i prevoditelj Gestapoa), pa u također spretnog prevoditelja, ali ovaj put za Amerikance na brodu na kojem su Pilselovi iz Đenove stigli do Buenos Airesa (1949), pa u domobrana, onda u ustašu, zatim u suradnika tajne službe argentinske vojske, i u mnogo toga, zaista, u mnogo toga, da bi danas, što i sam, kako kaže, nakon svega proživljenog teško vjeruje, postao vjeran suradnik i podupiratelj paragvajskog predsjednika, lijevo orijentiranog bivšeg katoličkog biskupa Fernanda Luga.
Tako ni meni, njegovom sinu, nije teško prihvatiti da mi život teče s desna na lijevo, kao kod tate. U tomu vidim dokaz da se nalazim na putu prema sreći. Ali, mislim da nisam naivan. Napisao sam jednom da je sreća blago koje se dijeli. Ali se to blago teško zadržava.
"Stari", pitao sam ga, "koliko ti je dovoljno sreće?" Sretan je što smo zajedno, kazao mi je. A ja? Koliko mi je sreće potrebno? S kolikom se srećom mogu zadovoljiti? A vi? Koliko malo sreće možete, recimo, trpjeti?
U razgovorima s ocem dotičemo se svega: religije i ekonomije, povijesti i filozofije, estetike i politike, zločina i kazne, Hrvatske u kojoj živim i one o kojoj je on samo u mislima, priznaje, imao sasvim krivo. I u šali mi dobacuje da sam previše ozbiljan i napet, kao on dok je stražario za Pavelića. Ma, ne, velim mu. Zanima me proces trivijalizacije života u našim društvima, uvjeravam ga.
Jer, ako je tako, ako političke, gospodarske, vjerske, kulturne i druge elite biraju komotnost i nerad, i ako to mase prihvaćaju, zašto ćemo vjerovati da će se sutra ljudi bolje ponašati nego danas? Vjerovati trebamo u to, kaže tata. Istina, jer vidim da se čovjek koji je bio spreman ubiti za Poglavnika, koji je Pavelića glorificirao do nebesa, osvrće na ta vremena samo zato jer ga sin gnjavi i jer ne može vjerovati da se u Hrvatskoj skandira "Za dom spremni" i "Ubij Srbina", inače bi radije sreću tražio s udicom u rijeci koja teče tik do vikendice.
Ali staroga ne puštam. Moram iz njega iscijediti sve što ga je pretvorilo u mirnog Paragvajca. Valja progovoriti u ime oca koji je dokaz da se burna hrvatska povijest može smiriti i da se već smirila u meni...
Drugi svjetski rat, dosad najširi i najubitačniji oružani konflikt, i prvi "totalni rat" započeo je formalno 1. rujna prije 70 godina. Od 67 svjetskih država sudjelovala je 61, a ratovalo se na ozemljima njih 40. Od oko 2,5 milijarde ljudi na svijetu ratovalo ih je 110 milijuna. Poginulo je oko 50 milijuna, ranjeno oko 35 milijuna. Gubici u civilnom stanovništvu bili su veći od vojnih. I tako, mislim si ja, govorilo se: "Nikada više rata", što se pokazalo iluzornim još za života preživjelih sudionika te katastrofe. Lekcija nije naučena. Ipak, odlučeno je: Moj ćaća i ja više nećemo nigdje i nikada ratovati.