Kolumne

Moja platica, moja slobodica

Jelka Jovanović

U pauzi između radovanja zbog izbornog kraha Zorana Milanovića i licitiranja imenima kandidata za predsedničke izbore koji će biti raspisni tek za šest meseci, s jedne, te brojnih tragedija, ubistava, samoubistava i hapšenja, s druge strane, u klinču štampe u Srbiji zaglavile su se još dve teme: povećanje minimalca i ministarske plate.

Odmah da budemo jasni - i najniža garantovana zarada i ministarske plate imaju isti pridev. Minimalne. To znači nedovoljne za život koji iziskuju radnička i ministarska pozicija. Što, opet, znači da se oni koji ih imaju moraju postarati da buđelar dopune.

Elem, posle višegodišnjih neuspešnih pregovora Vlade Srbije, sindikata i poslodavaca, najniža cena rada dobila je novu meru: 130 dinara po satu, umesto 121. Odnosno, dobiće od 1. januara. Na mesečnom niovu za 300.000 zaposlenih koji primaju minimalac to je oko 1.500 dinara više. Preračunato u opštu valutu, oko 11 evra. Ukupno, zavisno od broja radnih dana u mesecu, 170-180 evra. (Čudnu računicu poslodavaca da će im povećanje minimalca od nekih sedam odsto povećati troškove poslovanja za 12 procenata ostavljamo za drugi put.)

Pretvoren u robu novi minimalac nosi: 60 kilograma piletine ili 30 kilograma svinjskog buta BK ili 250 litara jeftinijeg mleka ili svinjče-dva za zimski posek ili oko 500-600 rolni troslojnog toalet-papira. Ili, u Beogradu, sedam mesečnih pretplatnih karata za gradski prevoz. Ima još mnogo toga, na primer pola jeftinijeg laptop računara, tri paketa knjiga za osnovce, pet-šest pari podnošljive obuće... Kad je veznik "i" umesto "ili" onda je to dve trećine redukovane potrošačke korpe u kojoj nema ni polovine stvari neophodnih domaćinstvu. Duvan, piće, pozorište, knjige, novu posteljinu, prozore i sličnu raskošnu ili suvišnu robu ta korpa ionako nema.

Kada je o ministarskim platama reč sve valja pomnožiti sa četiri do sedam puta, u slučaju premijera 5,5 puta. Od tih 750 do 1.150 evra mesečno, koliki je raspon između najmanje i najveće ministarske plate, prvi može da kupi nešto više od one dve mini-korpe, drugi četiri. Ako idemo sistemom "ili" to je dva-tri solidna muška odela ili pet-šest pari nešto boljih cipela ili dobar laptop... Za ministra energetike, za ministra unutrašnjih poslova sve to puta dva. Nema skupih satova, luksuznih telefona, nema novih kola i markiranih torbi za sebe ili suprugu/a, letovanja i zimovanja u boljim odmaralištima, ni avionskih karata... Da ne pominjemo na politčkom vrhu uobičajeno školovanje dece u domaćim i stranim privatnim školama i univerzitetima koje odnosi i najveću ministarsku platu mesečno.

Za kraj ove mini-statistike recimo još da dvoje ministara nemaju apsolutno nikakvu imovinu, prema tek predatim imovinskim kartama žive isključivo od plata, koje su nešto malo veće od udvostručene prosečne. Premijer je u blagoj prednosti nad njima pošto ima garsonjeru koju su mu poklonili mama i tata, pošto je luksuzni stan koji je u pređašnjem političkom životu otkupio za male pare ostavio supruzi.

Sad se vratimo na one buđelare koje valja dopunjavati svakog meseca. Za radnika/cu stvari su jasne; kad završi šihtu ide po kućama da popravlja kvarove ili čisti. Ako ima njivicu ore, seje, ubire; isto važi i za bašticu i voćnjak. Ako nema, pre jutarnje smene ili posle noćne na kvantaškoj pijaci kupi džak paprika, pa preprodaje na nedozvoljenim mestima. Ili reže duvan i pravi cigarete koje, dabome uprkos inspekciji, prodaje. I tako iz dana u dan, uključujući vikend; da namakne bar onu nedostajuću trećinu.

A ministri, kako se oni snalaze? To zvanično niko ne zna; prema njihovim izjavama pomažu im roditelji, sve češće sposobna braća i kumovi, krckaju nasledstvo (mada im se imovinska karta mahom ne smanjuje) i ušteđevinu (koja se prikazuje samo kao ima ili nema). Nezvanično, ono što se šuška kao i za pređašnje, ima raznih tantijema, promućurniji imaju i nadimke ministar pet, šest ili deset odsto. Neki bivši su, navodno, uhvaćeni s rukama do lakata u medu, sudi im se, mada su optužnice klimave do zla boga. Uhvaćeni su i neki fukcioneri nižeg ranga iz aktuelne vlasti. I njima se sudi po istom principu.

Ima, naravno, izuzetaka: recimo, nova ministarka koja je javnost uzbunila istopolnom seksualnom orijentacijom prikazala je punu, puncijatu imovinsku kartu. Koja će, uz ministarsku platu, morati da se krnji. Ili ministar finansija, kom se ušteđevina već opasno okrnjila. Ministarka saobraćaja, koja je neke tabloide dobila na sudu zbog klevete glede krupnih sitnica koje poseduje, živi od povelike profesorske plate s privatnog univerziteta. Ministar sporta je sve ranije zaradio. Ali, to su izuzeci; za većinu se ne može dokučiti odakle im skupa odela (ne ona iz "ili" kombinacije), dijamantske igle za kravate u paru sa dugmadima za manžetne, roleksi, kola, novi stanovi...

Ministri i ministarke, kao i ostali zvaničnici i državni službenici, nema spora, treba da reprezentativno rade i reprezentativno izgledaju. Vreme je pokazalo da tipovanje na tipove koji nose iste cipele kao narod ne garantuje dobar izbor. Naprotiv, ume da se obije o glavu, što se shvati tek kad nekadašnji odrpanci osvanu u svetskim kreacijama, sve od kupaćih gaća do mantila.

Dakle, odakle im? To je prvo pitanje - zgodno za istraživačko novinarstvo, mada opasno i skupo. Logično za poresku policiju, nadležnu za unakrsno ispitivanje poreskih prijava, a onda i za ostale istražne organe. S tim što prvi ponešto i čačnu, dok drugi ćute kao zaliveni. Drugo pitanje je zašto su ti ljudi (a ministri i ministarke su, da proste čitaoci i čitateljke, ljudi!) uopšte dovodeni u situaciju da se a priori sumnja u njihovo poštenje? I zašto su stalno na iskušenjima kojima je teško odoleti? Zašto nisu plaćeni u skladu s odgovornošću i poslom koji im pripada?

Ako bi, primerice, ministarske plate bile u proseku oko 2.000 evra, što je za ekonomske prilike u Srbiji pristojno, koliko bi to koštalo budžet? Nije teško izračunati. Po čoveku još dvadesetak hiljada evra godišnje. Isto važi i za predsednika države, poslanike/ice, koji takođe imaju jadne plate za posao koji ne bi smeo biti jadan, pa i za najveći broj sudija i tužilaca. S tim što bi smanjenjem broja poslanika s neverovatnih 250 na 150, recimo, budžet bio neokrnjen.

Ali ne, ovde je ipak na snazi floskula o cipelama sa rupom, samo što se političarima više ne gleda u đon, nego u plate, pa kobajagi dele sudbinu naroda. Štede, odvajaju od usta. Ne samo na platama; i dnevnice za službena putovanja su im drastično skresane, pa bukvalno moraju biti mazohisti i trošiti svoje ili sponzoruše pa prihvatati tuđe ako hoće da se nose s kolegama u inostranstvu. Umesto, prosto, da se nepotrebna nazovislužbena putovanja smanje, a ona potrebna pripreme kako valja, uključujući i odgovarajuće dnevnice.

Sve skupa je populizam u najogoljenijem vidu, sračunat da zaludi ljude kojima prija da se i onima gore "otkine". Prija im jer od umora i bede nisu u stanju da saberu i pomnože dva i dva, o komlikovanijem računu da ne govorimo. A prija im i kad su neki, a posebno "naši", snalažljivi - ta je reč odomaćena za prevarante - pa, eto, rastegnu platicu preko desetak gubera. Kao što im poslovično prija da se malo drpe od države, pošto im je država isto što i kraljevska šuma koju valja krišom poseći. Napokon, kao što njhove minimalne plate opravdavaju dodatni rad na crno, tako i ministarske/poslaničke/funkcionerske daju slobodu zarade sa strane. Bez kazne, razume se. Moja platica, moja slobodica. Da dopunim buđelar, pa šta košta! 

 

Najčitanije