Ne prođe mnogo vremena a da neko povremeno, skoro po pravilu u javnosti, od političara i drugih javnih glasnogovornika podvikne nekome onamo-tamo i ovamo-vamo: "Kome se ne sviđa neka ide iz zemlje", misleći pritom na ovaj trouglasti komad zemlje, još čistog vazduha i prirodne ljepote što se zove BiH.
Ovu zlokobnu strijelu poštapalicu prvi put, barem u novije vrijeme, upotrijebio je Stipe Mesić, i odapeo je prema Srbima iz Hrvatske, podsjećajući ih da, ako im se ne sviđa, mogu otići iz domovine u otadžbinu, ali da mogu ponijeti samo zemlje koliko na opancima. Ova brutalna prijeteća sintagma mogla se čuti u BiH prije rata, u razmjenama međusobnih optužbi predstavnika vladajućih nacionalnih stranaka pobjednica prvih višestranačkih izbora. U antisrpskoj histeriji prije rata, koju su planski i smišljeno širili radikalni muslimanski krugovi i pojedini mediji, otvoreno je poručivano: "Srbi iz Bosne u Srbiju!". Odgovoreno im je jednako neumjesno i neodmjereno u velikosrpskom nacionalističkom stilu: "Pravićete vi nas od blata, ali nećete imati zemlje...". U BiH je ovu sintagmu više puta koristio Haris Silajdžić, u različitim prilikama i na različite načine, dodavajući joj nova ideološka opravdanja etničkog ostrakizma. Potom smo je mogli čuti u jednom nepotrebnom saopštenju Stranke demokratske akcije prije godinu dana, kada se ova stranka obrušila na Srbe i Republiku Srpsku, spočitavajući im separatizam i težnju za otcjepljenjem od BiH. Istini za volju, ovakvu sudbinu oni su projektovali na sve one koji bi da, navodno, podijele BiH. "Svi koji pokušavaju dijeliti BiH mogu iz BiH iznijeti zemlje onoliko koliko ima blata na cipelama. I svima kojima se ne sviđa BiH, koji je ne vole, ne žele, mogu slobodno iz nje izaći", pisalo je u saopštenju Glavnog odbora SDA.
Posljednji put, što ne znači i zadnji put, nešto slično, samo u perfidnijoj formi, čuli smo od reis-ul-uleme Mustafe Cerića, u njegovom oproštajnom govoru, prošle sedmice u Ajvatovici, pred više hiljada muslimanskih vjernika. Bilo je to njegovo zadnje obraćanje vjernicima u svojstvu reis-ul-uleme u Bošnjaka. Bio je to sofisticirani borbeni govor koji više priliči onom koji dolazi nego onom koji odlazi. Glavno mjesto u govoru zauzeli su termini i pojmovi iz arsenala ratne i vojne doktrine, kao što su vojska, linije odbrane, rovovi, agresija, otpor, zaštita, pobjeda, izdaja, itd. Reis-ul-ulema Mustafa Cerić je tom prilikom kazao: "Nemamo potrebe nikoga prisiljavati da voli ovu zemlju, ali nema niko pravo ni da nama Bošnjacima osporava pravo i slobodu da jasno kažemo da je ovo naša zemlja, jedini dom, naša jedina domovina i naša jedina država, jer mi drugog doma nemamo, mi nemamo ni "obećanu" ni "rezervnu" domovinu i državu. Pravo Bošnjaka na dom, domovinu, državu, naciju, jezik, kulturu, slobodu i nezavisnost je bosansko pitanje "biti ili ne biti". Bošnjaci su autohtoni narod koji ima prirodno pravo na sve što imaju i drugi narodi na Balkanu i Evropi, uključujući i nacionalnu državu." Na stranu sada to što reis-ul-ulema Mustafa Cerić BiH zove samo Bosna, ne upotrebljava odrednicu Hercegovina, što je u skladu sa njegovim shvatanjem ove zemlje i ranije javno iznesenim stavom kako bi se ona trebala zvati. Pažljivom analizom njegovog govora izborom metafora i sintagmi, "prirodno pravo", "domaćin", "autohtoni narod", "obećana" i "rezervna" domovina i država jasno je da je Cerić napravio razliku između tri konstitutivna naroda u BiH. Izdvojivši samo jedan, Bošnjake. Njegovo korišćenje riječi "domaćin" jasno pokazuje da su svi drugi u BiH za njega gosti, iako to ne izgovara eksplicitno. U BiH nema autohtonih i neautohtonih, prirodnih i neprirodnih, domaćih i gostujućih, starosjedioca i došljaka, temeljnih i sporednih naroda, već samo ravnopravnih konstitutivnih naroda, Srba, Hrvata i Bošnjaka i drugih građana, zvali se oni ovako ili onako u jednoj zemlji za sve. Po Ceriću BiH treba da bude nacionalna država Bošnjaka jer oni druge države nemaju, a svi drugi imaju svoje "obećane" i "rezervne" domovine i države.
Iz činjenice da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu, a Srbi i Hrvati imaju Srbiju i Hrvatsku, nikako ne proizilazi stav da BiH pripada samo Bošnjacima. Ta priča o narodima i više njihovih država je poprilično relativna stvar. Kad su postojale dvije Njemačke, Istočna i Zapadna, jednom je pisac Fransoa Morijak, aludirajući na ovu podijeljenost, u tradicionalnom francuskom gledanju na Nijemce cinično rekao: "Ja toliko volim Njemačku da mi je drago da postoje dvije". Odgovorio mu je njemački nobelovac Hajnrih Bel nježnom i smirenom patriotskom sentencijom: "Ja toliko volim Njemačku da bih volio da ih ima deset, a ne samo dvije!" Šta tek reći o brojnim narodima i etničkim grupama na svijetu koji nemaju svoje "nacionalne države".
O BiH kao zajedničkoj državi Srba, Hrvata i Bošnjaka govore svi najvažniji ustavnopravni dokumenti u njenoj istoriji, bez obzira na njeno državno uređenje i državni status. I kad je bila "carska i spahijska", BiH je u osnovi bila zajednička zemlja Srba, Hrvata i Bošnjaka. Na 1. zasjedanju ZAVNOBiH, održanom u Mrkonjić Gradu 1943. godine, ravnopravnost tri naroda Srba, Hrvata i Muslimana/Bošnjaka jasno je istaknuta, prvi put u njenoj novijoj istoriji kroz ustavnu definiciju, koja kaže da "BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska." Na 2. zasjedanju ZAVNOBiH, održanom u Sanskom Mostu 1944. godine, usvojena je Deklaracija o ravnopravnosti naroda i građana koji žive u BiH, jedinstven istorijski dokument koji je u skladu sa komunističkim kolektivističkim poimanjem nacionalne ravnopravnosti, garantovao punu ravnopravnost Srbima, Hrvatima i Muslimanima, odnosno Bošnjacima i drugim narodima i građanima koji žive u BiH. Dejtonski mirovni sporazum definiše BiH kao državu tri konstitutivna naroda Srba, Hrvata i Bošnjaka i ostalih građana i dva entiteta. BiH je, kako se to kaže, po tradiciji država tri njena naroda Srba, Hrvata i Bošnjaka. Tri naroda su nepromjenjiva konstanta njenog istorijskog, društvenog, kulturnog, političkog i državnog bića, i to će tako ostati dokle god ona bude postojala u ovom obliku. Svako ko pravi političke kalkulacije o BiH kao "matičnoj državi" samo jednog, "temeljnog" naroda, pravi od ove zemlje "živo blato" za njen politički nestanak. Srbima i Hrvatima u BiH se stalno spočitava da imaju rezervne države Srbiju i Hrvatsku, pa se tako notorna činjenica njihovog viševjekovnog egzistiranja na prostoru Bosne i Hercegovine, i uporedno postojanje Srbije i Hrvatske kao većinskih država srpskog i hrvatskog naroda, pretvara u njihovo prokletstvo, pledoaje za etiketu izdaje i mogući progon. Zašto bi Srbi i Hrvati u BiH, zbog postojanja Srbije i Hrvatske, morali zbog toga imati kompleks "dvostruke lojalnosti"? Sva savremena društva i demokratske države su inkluzivne, a ne ekskluzivne političke zajednice.
Pozivanje na patriotizam koji unaprijed isključuje čitave konstitutivne narode, grupe ljudi i pojedince, opasno je dijeljenje ove zemlje, jednako štetno kao i ona djelovanja protiv kojih se deklarativno bori. A što se tiče dežurnih patriota koji naokolo dijele lekcije o patriotizmu i izdajnicima, podsjetićemo ih da je "domovina teško pitanje". Žorž-Žak Danton, francuski revolucionar, zbog sukoba sa Robespjerom i drugim pristalicama Francuske revolucije neopravdano je optužen za izdaju i završio na giljotini 1794. godine. Prije giljotiniranja ponudili su mu da pobjegne iz zemlje, što je on odbio, odgovorivši im rečenicom koja je postala legendarna: "Ne odnosi se domovina na đonovima cipela..."