Društveni odnosi i ponašanje se regulišu na razne načine. Najstarija forma je običaj. Stihijski običaji iz rane faze formiranja društava vremenom su izgubili na svojoj svrsishodnosti ili se, jednostavno, zaboravilo zašto su uspostavljeni, a prerasli su u moralne norme.
Danas se moral definiše kao skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju šta je dobro, a šta zlo. Nešto kao oblik društvene svijesti, sistem običaja, navika ili normi. On je relativan jer nije isti u svim društvenim grupama i istorijskim periodima. Centralne vrijednosti morala se mogu imenovati. To su: dobro, ispravno i pravedno.
Društvo preko svojih izabranih predstavnika, kod nas se često koristi izraz država i tad se obično misli na pomoćno osoblje izabranih predstavnika-birokrate, reguluiše norme ponašanja, pokušavajući uspostaviti sistem boreći se protiv stihijskog ponašanja. Da ne kažem nekontrolisanog. Tako se uspostavljaju okviri ili društvene pravno-političke norme. Između ovih normih i moralnih normi postoje više razlika.
Nepoštivajući političko-pravne norme bivate institucionalno i sistemski sankcionisani, dok moralna sankcija može biti individualna, recimo griža savjesti, ili društvena - prezir ili isključenje iz društva. Jasno je da je sankcionisanje potonje i izmješteno van sistema i institucija i na taj način je u društvima slabog javnog mnjenja neobavezni i veoma često nekažnjivo.
Jedna bitna razlika je ta da je pravno-politička aktivnost često ciklusna, odnosno u nesređenim društvima interesi se mijenjaju najdalje svake četiri godine, od izbora do izbora, i ona prevashodno služi u borbi za kontrolu resursa, dok moralno ustrojstvo ili pravednost društva ide sa društvom kroz sve te cikluse trpeći minimalne promjene.
Zatim, pravno-politička radnja može biti ispravna, ali ne mora da bude moralna. Onda analogijom dolazimo do toga da su politička radnja, odluka, dekret ispravni iz ugla političkih interesa i ciljeva, ali da nisu moralni odnosno da nisu pravedni.
Iz sveg ovog možemo zaključiti da moral kao društvena svijest i kao skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose trajno definiše društvo i njegove vrijednosti.
Posebno je bitna jedna podforma morala, a to je moral u politici. Politika kao aktivnost koja se definiše, potvrđuje ili odbacuje izbornim ciklusima, gdje svi građani imaju pravo da kažu svoj stav, je pod direktnim uticajem javnosti. A i obrnuto - politika kreira istu.
Tako političar daje nadu i vjeru svojim građanima jer se bori za sreću i prosperitet svih. Svoju stručnost, znanje i vještinu izražava istinom uvijek braneći posredno pravdu. A neposredno društvo.
Isto tako, ukoliko izabrani predstavnik ispoljava laži on narušava društveni dogovor (moral), dezorijentiše ljude i oštećuje razum obesmišljavajući društvenu aktivnost. Sve to vodi ka nesreći, daleko od sreće i blagostanja.
Jasno je da odnos izabranih predstavnika prema moralu ima direktne posljedice na samo društvo. Sad, da bismo to vidjeli predlažem da malo zavirimo u priče iz NOB-a. Naime, i drug Stari i komunistički sistem su toliko obezvrijedili moral i samo društvo sve do dezorijentisanog, preplašenog i umrtvljenog pojedinca. Svojim razaranjem morala otkrili su nam principe koje moramo imati na umu kada nekom dajemo i glas i povjerenje. Krenimo redom.
Ljepota kandidata za predstavnika je isključiva i presudna. Lijep, našminkan i rumen kao vampir, počešljan, guste kose u bijeloj uniformi ili kožnom mantilu ima očiglednu namjeru da zavede ljude. Trikovi se nastavljaju zloupotrebom istorijskih događaja i pojedinaca koji su učestvovali u istim.
Kategorizacija društva zloupotrebom ugroženih kategorija i formiranjem predstavnika određenih kategorija - žena, omladinaca, radnog naroda, studenata. Tako isparcelisano društvo je lišeno i rasprave i zajedništva i predstavnici tih kategorija po delegatskom principu statiraju u političkim tokovima.
Uveli su nam parolizam - princip parola umjesto rasprave. Monolog umjesto debate. Monolog je višečasovni, jer valjda što je duži to je istinitiji. Strast i slast utkani u parole pokazuju površnost i ne ulivaju povjerenje.
Binarni šematizam. Tu je obavezna crno-bijela slika svijeta. Taj binarni šematizam se ogleda u nama i njima. U poštenim i lopovima. U dobrim i lošim.
Generalizacija. Vodi ka polarizaciji i podjeli društva. Ili si sa nama ili te nema. Onda su drugovi razvili veoma efikasne radikalne mjere kako da sve to zamišljeno i izmišljeno i zloupotrijebljeno sprovedu na terenu.
Jednostavnost rješenja fascinira. Poseban znak raspoznavanja leži u tome da se naša stvarnost, naši odnosi i naše društvo uspostave, oblikuju i da se njima upravlja i manipuliše. Jer je ideja vodilja misao da se ljudi i društvo u cjelini mogu mijenjati i usmjeravati prema unaprijed utvrđenom planu i iz jednog mjesta.
Negiranje stvarnosti. Sva ta laž, neistina i nepravednost vode ka tome da se uništava postojeća i zatečena stvarnost - tradicija, poštenje, gazdinstva, istorijsko sjećanje. To je uslov da bi se uspostavila nova "projektovana" stvarnost. Posljedice ovih principa na individualni život i na društvo i odnose u njemu se danas i te kako osjete.
Homogenizacija. Normalna pojava u sistemu uspostavljenom dekretom. Moral iščezava i jedini društveni ugovor koji se razvija jeste - svi smo isti. Nikako na hrišćanskim osnovama jer ne postoji parlamentarizam niti postoji solidarnost. Već na partijskim osnovama se indukuje hegemonizam, kolektivizam i uniformnost.
Intelektualci. Univerzitet, kojeg su se najviše bojali jer istina i slobodna misao predstavljaju opasnost za ove planove, postaje leglo policijskog aparata. Saradnici napreduju do neslućenih visina. Elita ima toliki strah od slobodne misli da dolazi do nevjerovatnog nivoa saučesništva u ovom procesu.
Ima još, ali mislim da je ovo dovoljno. Zasad.
Kad vidite kandidate koji promovišu i zagovaraju ranije opisane trikove i principe, ne dajte da vas prevare. Ovi pomenuti elementi su u stvari trikovi da se na najlakši mogući način zloupotrijebe građani i da se dođe u pozicije na kojima će lični interesi dominirati nad zajedničkim.
Zato je neophodno ove zamke propoznati i na njih odgovoriti raspravama i građanima do tančina objasniti šta se planira i šta će da se uradi.
Jasno je da sve poruke koje rasplamsavaju strast gase razum. Tako postajemo strastveni, a nerazumi. Tako strastveni i nerazumni smo u stanju da zaslijepljeni šarenim lažama uništimo pravednost našeg društva kao preduslov funkcionisanja i napretka istog .