Ivan Lovrenović, naš književnik starije generacije (r. 1943.) iz Sarajeva, u Hrvatskoj uglavnom nepoznat osim po člancima koje povremeno objavi u "Feralu", napao me jer sam negativno pisao o Aci Stankoviću, koji je u svojoj emisiji nepristojno izvrijeđao Milorada Dodika.
Lovrenović me optužuje da neumjesno hvalim Dodika, što me ne vrijeđa, jer zbilja mislim da je Mile OK, pa me to nešto košta u Bosni - a u Hrvatskoj nitko, nažalost, više i ne želi čuti za Bosnu, osobito za Hercegovinu. No, Lovrenović je - kakva blasfemija! - pritom napisao da sam bio Tuđmanov apologet, koji mu se ulizivao dok je bio živ, a počeo ga napadati tek kad je umro. Istina je da mi se protiv Tuđmana sad zna oteti i koja teža riječ, jer me veliko sudsko iskustvo - više od 110 parnica, uključujući razne montirane procese koje je vlast naručivala da onemogući nezavisno novinstvo - uči kako te svaka budala može tužiti za uvredu časti i bez dokaza istine - uzmimo sve one odštete koje smo isplatili Merčepu - osim, naravno, ako je mrtav... O mrtvima sve najgore, to je moj stav.
No, ne znam zapravo kako da odgovorim na Lovrenovićevu svinjariju u "Feralu" - moram li sad natenane objašnjavati što su sve "Globus" i "Nacional" pisali i objavljivali u doba kad sam ih osnivao, uređivao i vodio za Tuđmanova života, kakav su status uživali kod čitatelja i kod vlasti, pa mu dokazivati ono što zna svatko tko je ovdje živio? Budući da je i on tu boravio za vrijeme rata - kako je moguće da me zamijenio s urednikom "Vjesnika", "Večernjeg lista" ili "Glasnika HDZ-a"?
Da je istina to što Lovrenović piše značilo bi da su svi novinari, moji kolege, suradnici i kolumnisti, te svekolika opozicija koja se jedino kod nas mogla oglasiti u doba dok je "Feral" još bio satirički podlistak, također sudjelovali u jednoj velikoj apologetskoj operaciji. Jesu li, dakle, svi oni istraživači, koji su u "Globusu" otkrili i objavili na stotine Tuđmanovih afera i skandala njegove vlasti, pa publicirali stotine antirežimskih komentara, kao i ljudi koji su dali mnoštvo intervjua u kojima njegovu vlast napadaju, također bili na toj liniji - ne, to je previše apsurdno da bi se o tome moglo polemizirati i ne da se objasniti osim kao tipična površna diskvalifikacija svojstvena današnjim bosanskim medijima, gdje se ovakvi publicisti nabacuju neumjerenim, neosnovanim optužbama, dokidajući racionalni okvir za javnu raspravu. Lovrenovićeva poza uzvišene moralne indignacije povezana je valjda s time što dolazi iz grada koji je pet godina bio pod opsadom, iako sam fizički uglavnom nije bio prisutan (izbivao je od 1993. do 1996.). Njegova, pak, diskvalifikacija moje novinarske karijere očekivano sadrži zgražanje, osudu s visoka, koja podsjeća na Aralicu i sve slične moralne autoritete iz provincije. Sasvim neprimjereno onoj tolerantnoj "dobroj Bosni" o kojoj je Rusmir Mahmutćehajić napisao nekoliko knjiga, a koja je vjerojatno ionako mitska fikcija, ili barem ne obuhvaća ovakve iskompleksirane tipove koji drve po niskonakladnim novinama. Doba književnih eksperata za moral i sva društvena pitanja nepovratno je prošlo, čim je završila faza nacionalne političke homogenizacije. Zato danas toliko odudara taj njegov diskurs, koji nije analitički, nego primitivna apodiktična forma marginaliziranog intelektualca općega tipa koji opet pokušava zauzeti prominentnu poziciju u javnosti.
Da nije bilo listova koje sam pokrenuo i uređivao, gdje bi se oglašavali protivnici Tuđmana, njegove politike i HDZ-a? "Globus" je bio antirežimski list. Tuđmana sam iskreno mrzio, kao i on mene. Nikad me nije pozivao na svoje ušljive domjenke. Svi su se živi oko njega vrtili, a ja nisam, i bilo je dobro poznato osnovno pravilo uređivačke politike koju sam uveo u "Globus" te u estradni podlistak "TV Best": ne može ništa pozitivno o Tuđmanu, odnosno o Vladimiru Kočišu Zecu. Kako se Lovrenović usuđuje jednom rečenicom otpisati ono što je u "Globusu" pet godina poduzimala velika skupina ljudi - praktično sav gremij današnjeg hrvatskog novinarstva? Izloženi golemom osobnom i egzistencijalnom riziku, nosili su glavu u torbi, a zastrašivali su nas Merčep i slični režimski huligani s visokom funkcijom u tadašnjoj nomenklaturi, pratila policija, denuncirali državni mediji. "Vjesnik" je preko cijele svoje pete stranice objavio naslov da sam ja agent britanske obavještajne službe MI6.
Prije nego što je otperjao u Berlin na debelu njemačku stipendiju, Lovrenović se motao po Zagrebu i tu izigravao nekakvog bosanskohercegovačkog kulturnog atašea, zaštićen diplomatskim imunitetom. Uvijek odjeven u crno kao Alaga Gagić ("Moja je boja crna"), sa crnim šeširom kao Crni Rok - blijed, blago avetinjska pojava, valjda je u svom nastupu duboka političkog esejista i komentatora, pokušavao ostvariti teatralnost, iako je, zapravo, bio diletant kojemu, vidimo, ništa nije bilo jasno... U jednu riječ, kako bi to Indijanci jezgrovito formulirali: "Bljedoliki sere kao bizon".
Nikad nisam rado priman u odaje vlasti, pa za svoju novinarsku apologetsku djelatnost - začudo! - nisam primio nikakvo odlikovanje, čak ni u socijalizmu, kad su svi novinari dobivali Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima, a ni u tuđmanizmu, kad su se naveliko dijelile "Danice" i sličan grincajg, a mimoišlo me i u višoj fazoj demokracije, kad je na Pantovčak uselio Stipe Mesić pa nagradio one koji su ranije preskočeni - čudo da se i Lovrenović tada nije ozvjezdao s kakvom "Danicom"... Gotovo ne poznajem novinara ili javnu osobu koja nije prikvačila odlikovanjce, a jedino ja za sad ništa nisam skupio da se nosi na onom jastuku ispred svečane povorke koje će ići za lafetom. Nije li to izvanredan dokaz moje novinarske neodvisnosti - jer kod nas nema urednika koji me nadmašio po prodanim nakladama i broju listova koje je vodio, uređivao, osnovao i zamislio, da članke i knjige koje sam objavio uopće ne računam...
Iako imam puno neprijatelja, nisam sasvim nepopularan, osim kod ovakvih ljubomornih tipova kao Lovrenović. No znam da nisam ja njemu bitan - on zapravo napada Dodika da napravi politički balans, jer je odnedavna prihvatio konsocijacijski model, shvativši kako je za Hrvate u BiH nužno da stvore treći entitet, odnosno samostalnu pregovaračku poziciju, pa ga sad u Sarajevu razdire 30 tipova na isti način kako se on u "Feralu" na mene okomio. Tu sam ja tek kolateralna žrtva feralnog bosanskog tabloidizma, a baš prije nekoliko dana zagovarao sam tezu kako je Lovrenović objektivno najprikladniji kandidat za hrvatskog političkog lidera u Bosni - išli smo deduktivno, a ne induktivno, dakle ne od dobrih svojstava koje možeš naći kod kojega čovjeka. Lider mora biti iz Sarajeva, a ne iz Mostara, gdje sad svi rade za Primorca, znači Bosanac a ne Hercegovac, umjesto švercerskog herc-komerc profila, kakav inteligent koji te ipak može reprezentirati... Nije ta kombinacija uopće tako daleko od pameti koliko se čini, a kad bi se nešto slično ostvarilo, siguran sam da bi Lovrenović dobro surađivao s dodikovcima - ta Dodik bi mu bio jedini realni partner. A koliko sam puta u karijeri vidio moraliste i zelote koji se naposlijetku lijepo ušeme - uvijek ja nekako preostanem da glumim opoziciju i još mi se čini da je oko mene svaki put sve manja gužva...