Čitava Srbija kao da se morbidno zabavlja komentarišući u ponedeljak objavljene snimke susreta nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, potom premijera, a sada vicepremijera i predsedavajućeg OEBS-a Ivice Dačića i njegovih saradnika sa Rodoljubom Radulovićem, tzv. kontroverznim biznismenom.
Čovek pitoreksnog nadimka Miša Banana osuđen je prvostepeno na 12 i po godina zatvora kao deo narko-kartela Darka Šarića. Sam Šarić osuđen je na 20 godina zatvora za šverc više tona kokaina zaplenjenog u međunarodnoj policijskoj akciji "Balkanski ratnik".
Raduloviću je suđeno u odsustvu pošto je i dalje u bekstvu.
Pa, šta to Srbiju zabavlja ako je jedan od njenih najuticajnijih političara snimljen na prijateljskom ručku sa kriminalcem? I to ne jednom, i ne samo on; u toku je i suđenje nekadašnjem Dačićevom šefu Kabineta Branku Lazareviću za odavanje službenih tajni Šarićevom klanu. Na tapetu je i Dačićev saradnik Ivica Tončev, doduše ne prvi put istim povodom, a sad je upleten i bliski saradnik Vanja Vukić, državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova za Dačićeva mandata.
Afera "Banana", dakle, nije smešna i nije nova. Javnost za nju zna od 2013, a ovih dana je samo aktuelizovana snimcima. Za njih se znalo i ranije, sem obaveštajnih službi koje su pratile Radulovića - ne Dačića, kako se mestimično sugeriše - te snimke već godinama ima i Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal koje je podiglo optužnice protiv Šarića&ostalih. Štaviše, specijalni tužilac Miljko Radisavljević je februara 2013, kada je afera izbila, tražio od policije analizu prirode tih susreta zabeleženih na "materijalu koji su sudu dostavili Bezbednosno-informativna agencija i Uprava Kriminalističke policije", a prikupljen je po naredbi postupajućeg istražnog sudije, na zahtev samog Radisavljevića. Dakle, po zakonu.
O spornim susretanjima već je nadugo i naširoko pričano i pisano i Dačić se isto tako nadugo i naširoko branio kako u to vreme nije znao da je njegov poznanik "lice iz kriminogene sfere". Štaviše, niko ga nije o tome obavestio iako je bio ministar policije. I još da je sve veze sa Radulovićem prekinuo kad je saznao za šta ga sumnjiče. Radulovića. To je ponovio i u svežem saopštenju.
O dokazanim komunikacijama sa visokim državnim funkcionerima govorio je januara 2013. i tada već bivši koordinator tajnih službi Miodrag Rakić u intervjuu beogradskom "Novom magazinu", doduše bez navođenja imena, ali naglašavajući da su "svi dokazi fiksirani". Komunikacije, objasnio je Rakić, nisu istraživane da klan ne shvati koliko je istraga napredovala i da se ne ponovi gaf učinjen sa Ratkom Mladićem koji je posle hapšenja kontakata promenio način skrivanja i bio tražen još pet godina. Ipak, poručio je Rakić, podatke i dokaze o vezama sa Šarićem treba prezentovati kada finansijske istrage budu gotove, a on u pritvoru: "Mesto gde treba da se obelodane je sudnica Specijalnog suda". To se desilo 15 meseci kasnije; Darko Šarić se bezuslovno predao 18. marta 2014, a 13. jula ove godine je osuđen.
Prva optužnica protiv Darka Šarića podignuta je još 2010, u međuvremenu je tužilaštvo protiv njega i njegovih kompanjona prikupilo materijal za još nekoliko optužnica. O susretima sa Dačićem nema ni slova. Tužilaštvo se ni ovih dana ne oglašava, ali moraće uskoro. Valjda je dobilo analizu traženu pre dve i po godine! Svi ostali izvori osumnjičeni da su doturili snimke novinarima Mreže za istraživanje kriminala i korupcije KRIK demantovali su upletenost, mada na malo čudan način pošto je to učinio u ime sve tri tajne službe - BIA, VOA i VBA - predsednik Skupštinskog odbora za nacionalnu bezbednost Momir Stojanović.
Doturanje snimaka je demantovao i "glavnoosumnjičeni", nekadašnji predsednik Srbije Boris Tadić, koji je priznao da je znao za snimke, ali da nikada o njima nije razgovarao sa Dačićem. I tu zabava počinje. Pitanja su se, istina, odavno preselila sa policijsko-obaveštajno-kriminalnog terena na politički. Nabrajati ko se sve i kako oglasio je naprosto zamorno, ali čudno je što su kockice toliko izmešane da se više ne zna ko koga i zbog čega napada i za šta optužuje, a ko koga i zbog čega brani. Suština se, ipak, nazire - čišćenje političkog terena.
Ali, ko čisti teren? Srpska napredna stranka čiji lider i premijer Aleksandar Vučić već nedeljama baca udicu vanrednih izbora? Demokratska stranka, koju predstojeći redovni pokrajinski i lokalni izbori, a može biti i vanredni parlamentarni, mogu izbrisati sa scene ili stisnuti tik uz beznačajan cenzus? Socijaldemokratska stranka Borisa Tadića, koja je posle relativnog uspeha na prethodnim izborima po istraživanjima javnog mnenja dugo već ispod cenzusa? Napokon, u Dačićevom SPS-u su posle duge stanke okončani izbori potpredsednika. Iako je dosta lukavo odigrao, prilično je nezadovoljnih.
Ako ostavimo po strani tajne službe, uvek voljne da mešetare na političkoj sceni svakovrsnim oruđem i oružjem, pa i eventualno "curenje" iz Tužilaštva, sve pobrojane stranke su u nekom trenutku bile na izvoru informacija i imaju svoje ljude u obaveštajnim strukturama. I goli interes da politički diskredituju Dačića koji se u prethodnih nekoliko izbornih ciklusa nametnuo kao nezamenjivi partner većima od sebe. Poželjan i kad se o njemu znaju škakljivi detalji. Primerice, februara 2013, u jeku otvaranja afere, tadašnji prvi potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić optužio je Borisa Tadića za saradnju sa Dačićem iako je znao za snimke i dodao kako on (Vučić) u vreme sastavljanja Vlade (2012), za razliku od Tadića, nije znao da se aktuelni premijer i ministar unutrašnjih poslova sastajao sa članom narko-kartela Rodoljubom Radulovićem. To ga, ipak, godinu dana kasnije nije sprečilo da posle vanrednih izbora napravi novu koaliciju sa Dačićem, s tim što su se rotirali na vrhu, pa je PPV postao premijer, a premijer PPV.
Sve se, dakle, vrti oko Dačića, ali koalicioni kapacitet ga ne amnestira, iako je to već učinio jedini nadležni za amnestiju predsednik Srbije Tomislav Nikolić čudnom izjavom da se svakome može desiti da sa nekim sedi, a posle se ispostavi da taj neko trguje narkoticima! Da amnestija bude zaokružena valja dodati oružje, duvan i ljude. Pa nelegalne objekte i svašta još s one strane zakona.
Šalu na stranu, iako je politički rat podstaknut snimcima na momente zaista zabavan - posebno kad se prisetite raznih ljubljenja i alalenja - ukupna atmosfera nije zabavna. Zato će dobro biti da Dačić i njegovi saradnici objasne, najpre nadležnima, šta su zaista tražili sa Radulovićem. Ili od njega. Ili on od njih.
Još veće objašnjenje duguju svi ti "nadležni" koji sedam godina, tri i po godine, 15 meseci propuštaju vreme za korišćenje tog materijala. Baš tim redom - sedam je za Borisa Tadića, tri i po za Aleksandra Vučića, koji upravo toliko rukovodi svim tajnim službama kao koordinator, pa je znao sve iako se ovih dana iščuđava direktno iz Berlina. A 15 meseci je za Specijalno tužilaštvo.
Može se desiti da su, iako sumnjivi, susreti sa Radulovićem benigni, može ali ne mora, tim pre što ima indicija da je tu bilo i nečega većeg od ručka u prisustvu policije. Luksuzno zajedničko letovanje, na primer. Sve se mora precizno objasniti. Ne bi bilo loše i da "nadležni" kažu zašto su, verujući na reč Šariću, izbacili iz službe vodećeg policajca, nekadašnjeg šefa UKP-a Rodoljuba Milovića? Ima li to veze sa prikupljanjem materijala ili su druge igre u pitanju i ko povlači konce.
Nije zgoreg reći da je afera "Banana" gotovo progutala vest da su bivši pripadnici Državne bezbednosti Ratko Romić i Milan Radonjić u ponovnom suđenju oslobođeni krivice za atentat na Vuka Draškovića. Nevini! Romiću i Radonjiću se sudi i za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije. DB je ishodište BIA!