Čitati i pisati samo o negativnom i ružnom u našoj državi postalo mi je uveliko degutantno. Ali naše društvo ne ispoljava nikakav boljitak, državne institucije se naprosto urušavaju, političari su izgubili i minimum povjerenja. Još ima pojedinaca koji su valjani, stručni i moralni, ali oni ne mogu pokriti svu našu trulež koja se svakodnevno demonstrira na javnoj sceni, u medijima.
Kažem da je dosadno ponavljati kako je kod nas iz dana u dan sve više ljudi bez zaposlenja, kako narodne kuhinje ne mogu udovoljiti svim konzumentima. Gledamo i slušamo kako se na parlamentarnoj sceni predstavnici tri nacionalne stranke neprestano glože, kako su porođajne muke da bi jedan zakon usvojili, jer su u pitanju tri politike, a jedan je put u Evropu. Posebna je priča što se iz te tri nacije čuju samo gluposti, samo netrpeljivost prema drugima, samo neprimjerena hvala samo za svoje. U tim raspravama nema ostalih koji su "ostali", kojima nije nacija jedino životno opredjeljenje.
Svi se zalažu za nacionalni identitet, a istovremeno su svi protiv tronacionalne vlasti. I na mnogim mjestima se čuje kako smo zreli za političke promjene, a ne zna se šta bi to i ko bi to mogao promijeniti. Paradigmatična je situacija u Mostaru, gdje se mjesecima ne može izabrati gradska vlast. A mnogi ne vide da između stanovnika s lijeve i desne obale, između običnih ljudi Bošnjaka i Hrvata nema pružene ruke, pa kako da onda političke stranke sarađuju?
Svakodnevno se organizuju štrajkovi. Zaposlenici mnogih firmi su pokradeni, privatizacija je sprovedena kao kriminalna operacija. Bez para i bez posla, očajni radnici stupaju u štrajk, često i štrajk glađu. Što nimalo ne haju oni na vlasti, nego za te proteste nije briga ni sindikalnu organizaciju na entitetskom nivou. Najstrašnije u svemu tomu je što nema solidarnosti među radnicima. Dok štrajkovi u zapadnim zemljama okupe i po pola miliona ljudi, kod nas je uobičajeno da se skupi pola stotine. Umjesto da sindikat uspostavlja koordinaciju među radnicima, oni ništa ne čine, spavaju. Pa kako će tako tanušni štrajkovi nešto promijeniti?
Već je uveliko počelo međunacionalno prepucavanje. I ne čine to samo vodeći ljudi nacionalnih stranaka, nego su to sada preuzele nevladine organizacije, mediji, obični građani. To se više ne može zaustaviti. Samo jedna rečenica Milorada Dodika o tuzlanskoj Kapiji i sarajevskim Markalama zapalili su gotovo cijelu Federaciju. Ne treba Dodik više ništa kazati, lavina je krenula, pa sam se i ja čak osjetio pogođen, jer kako može Dodik bolje da zna šta se desilo u ratu na Markalama kada sam tu ja ranjen od granate. I zar sad mogu ovi narodi zajedno da učestvuju u promjenama?
Po svemu sudeći, po atmosferi, po političkoj situaciji, ništa se neće promijeniti ni na predstojećim izborima, svejedno što su tek za godinu dana. Dakle: nema nam izlaza.
Neki se nadaju, priželjkuju da se u ovu našu zapetljanciju uključi međunarodna zajednica, kako bi nas izvukla iz govana. Kada su ti stranci dugo i duboko uključeni u naše političke zavrzlame, zašto ne bi pametni i jaki riješili ovaj slučaj? A izgleda da se ne shvaća zadaća međunarodne zajednice, jer njihova uloga nije da nama pomogne, nego da sebi ne stvara probleme. Samo da ne bude rata, jer im to kvari imidž, a spremni su humanitarno pomoći, koju paru odvojiti da se zakrpe neke očigledne rupe. A da rješavaju političke probleme - ne pada im na pamet! Važno je da je ovdje uspostavljen kapital odnos, da su naši uspostavili tržišnu utakmicu, a za ostalo ih nije briga. To što su naši prihvatili kapitalizam na divljački način, to je naša stvar. Već su i u najliberalnijim državama, kao što su SAD, malo popustili, pa se država miješa finansijski pomažući privatne banke, naši se i dalje čvrsto drže devize "laissez faire", što će reći neka ide kako ide, sve će to tržište samo po sebi riješiti.
U ovoj ratom porušenoj zemlji šta je najviše izgrađeno? Samo slijep čovjek ne vidi da su to zgrade banaka, koje su gotovo sve u rukama stranaca. Pored banaka napravljeno je dosta robnih kuća, od "Mercatora", "Konzuma" i drugih, gdje je mjesto na kojem se prodaje inostrana roba. Dakle, stranci su ovdje uspostavili svoju vlast u monetarnoj oblasti, gdje nam preko svojih banaka uvaljuju kredite, a kamate sakupljaju i lovu prebacuju u svoje zemlje. Tako isto su uspjeli da se i kod nas izglasa Zakon o slobodnoj trgovini, da bi njihova roba bez problema i carina mogla doći na naše tržište u njihove robne kuće.
Još kada stranci vide kako su naše vlasti oduševljene što će im MMF odobriti kredit, ne mogu biti više nego zadovoljni. A što će se ti krediti vraćati decenijama to je naš problem. Pa zašto bi onda ikako učestvovali u promjeni političke vlasti?
Volio bih da mi čitaoci kažu da nemam pravo, da ne znam ništa, da će se uskoro sve okrenuti nabolje. Mnogo bih volio da griješim.