Što jest jest, nikom nije prijatno kad je prisiljen samog sebe da demantuje! Da se ne lažemo, dešava se. Desilo se i meni. Pa, da priznam!
Ako se ko sjeća, 20. juna 2011. na ovoj istoj strani, objavila sam tekst naslova "Novine ne umiru, zar ne" i iznijela čitavu lepezu dokaza zašto i kako bi život bio nepodnošljiv bez te i takve hartije... Ali, ne lezi vraže, istina je. Novine umiru, i bez onog "zar ne".
Francis Gurry, šef međunarodne organizacije za intelektualno vlasništvo, izjavio je neki dan da je zabrinut za sudbinu novinara, nakon što izumru novine!?! Prema istom, dakle Frensisu, u Sjedinjenim Američkim Državama već 2017. godine novine više neće biti štampane, dok će se ovaj proces u Evropi okončati 2040-e.
Kako i zašto u Americi već tako brzo, a u Evropi dvadeset tri godine kasnije, ne znam, ali me i jedan i drugi datum jednako zabrinjavaju... Optimistično se nadam da ću i ja do tada poživjeti, ali nema šanse... Mada, ako i poživim, pa umrem, a ne bude novina, onda ništa od čitulje? Sahrana je bar zagarantovana, ako se i na tom planu nešto globalno ne promijeni.
Ali, ja se i dalje nadam. Činjenica je da se nekad davno isto tako mislilo da će pojavom filma umrijeti pozorište, pojavom televizije i prvih videorikordera, umrijeti bioskopi, pa je preživjelo i pozorište i bioskop. Dapače, pozorište je jače nego ikad. Aktuelna atrakcija, planetarnih razmjera, a na Brodveju, je nevjerovatan mjuzikl u kojem Spajderman "i živ i zdrav" leti nad publikom, spašavajući svijet na pozorišnoj sceni Foksvud teatra!
"Spiderman turn off the dark", naziv je ove predstave, inspirisane Marvelovim stripom (režija Džuli Tejmor, muzika Bono Voks i U2), koja je koštala više od 65 miliona dolara!!! Pripremana je ravno tri godine, od 2007, a publika ju je vidjela krajem 2010.
Tokom dvočasovnog spektakla smjenjuju se slike fascinantnih scenografskih rješenja, zasljepljujuća igra svjetla i zvuka sa fantasmagoričnim scenama koje se odvijaju bukvalno u vazduhu, iznad živživih glava u gledalištu... U ovoj vizuelnoj senzaciji, sa elementima stripa i SF-a, upakovana je poznata priča o stidljivom tinejdžeru kojeg ujede pauk, nakon čega dobije nevjerovatne sposobnosti i pretvori se u heroja koji se bori protiv zla. Međutim, i pored dvočasovnih akrobacija od kojih zastaje dah, vrhunskih kostima, haj level muzike.., stručna kritika je predstavu sasjekla!!! Džaba milioni dolara, džaba tri godine uvježbavanja.., teatru nije do forme, nego je do sadržaja. Spajderman nije iznio težinu neophodne dramske radnje! Zato je pozorište preživjelo i nijemi i kolor i zvučni film i televiziju i videorikordere i plazme, DVD-ijeve, plejere i 3D Avatare...
Sve ovo o Spajdermanu, saznah, naravno u novinama.
Jednako tako u novinama pročitah otvoreno pismo hrvatskog reditelja Olivera Frljića “"O prijetnjama Emira Hadžihafizbegovića", u kojem piše kako je 30. septembra u 19 časova i 30 minuta u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici održana premijera njegove predstave “"Pismo iz 1920"”, inspirisane pripovijetkom Ive Andrića, te kako mu je 2. oktobra u 13 časova i 39 minuta zazvonio mobitel, i kako nije mogao ni pretpostaviti da se iza poziva njemu nepoznatog broja, krije glumac Emir Hadžihafizbegović.
Gospodin Hadžihafizbegović se predstavio i odmah prešao na stvar. Postavio je pitanje je li tačno da se u predstavi koristi audio zapis njegove ratne monodrame "Godine prevare"”, koja se završava riječima: "Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom, da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela..." Navedeni završetak je doveden u kontekst današnjeg društvenog realiteta Bosne i Hercegovine, objašnjava Frljić. U tom kontekstu glumci postavljaju pitanje na kakvim temeljima počiva današnji suživot tri bh konstitutivna naroda, je li se proces pomirenja doista dogodio, je li uopšte moguć i pod kojim uslovima. Glumci postavljaju i pitanje je li moguće, nakon ostrašćenog Hadžihafizbegovićevog govora (i kletve koju baca na one koji bi nakon svega što se u Bosni dogodilo, možda mogli oprostiti) posmatrati njegov trenutni angažman na cijelom prostoru bivše Jugoslavije (s posebnim naglaskom na Beograd) kao iskren gest praštanja i pomirenja, piše Frljić, navodeći i kako mu je gospodin Hadžihafizbegović otvoreno zaprijetio da će 9. oktobra upasti na sarajevsku premijeru, u okviru Internacionalnog festivala MESS.
"Na kraju mi je gospodin Hadžihafizbegović rekao ono zbog čega sam i odlučio da napišem ovo pismo javnosti - da se ne osjeća dobro i zaprijetio da će on sada morati da napravi neke stvari da se i ja ne osjećam dobro," završava Frljić.
U telefonskom razgovoru, novinaru koji je zamolio komentar, Hadžihafizbegović je rekao: - ...Nakon lažne informacije koju je Frljić poslao medijima, želim da se čuje i moja riječ. ... Pošto ja radim van Bosne, neću biti u prilici da upadam ni na kakve predstave... Vrlo civilizirano sam pozvao gospodina da ga upitam koji je razlog da mene tematizira u svojoj predstavi... i kakve to veze ima sa mojim radom u regionu i pozivima za snimanja širom ex-Jugoslavije.., a on je počeo da psuje! Rekao je da kao autor ima pravo da mrzi bosansko pravoslavlje, islam i katoličanstvo...Rekao je da je Bosna istorijska greška, i da ga ne interesuje ničije mišljenje do njegovog. Ja sam ga na to pitao: - Kome psuješ!? Zašto mrziš islam, pravoslavlje i katoličanstvo?! Odgovorio je da ima pravo da mrzi. Psovao mi je balijsku majku - mislim da je bio drogiran. Ja sam mu na to sve rekao da će naš susret biti neugodan. Moja najkraća reakcija je da je on nenormalan frajer, zaključio je Hadžihafizbegović.
Tako su objavile novine.
Sinoć je na MESS-u odigrana predstava BNP Zenica, u režiji Olivera Frljića. Ni vi ni ja još uvijek ne znamo kako se završio ovaj dramski zaplet. Nismo bili u Sarajevu. Ali, pročitaćemo u novinama.
I, da treći put spomenem gospodina Francisa Gurry-ija, koji je prvi javno iznio zabrinutost šta će biti sa novinarima kada novine više ne budu štampane. Dozvolite da se i ja, kao dojučerašnji novinar, zapitam šta će zaista biti sa autorskim tekstovima, autorima, ali i budućim generacijama normalnih stanovnika planete Zemlje, koji ni 2017. ni 2040. godine neće htjeti da njihova samosvijest, ali i svijest o svijetu oko sebe, počiva u spajdermanskim mrežama novih tehnologija, vrhunskih tehnoloških formi ravnog ekrana, ali bez umnog i ljudskog, "opipljivog" intelektualnog sadržaja. U takvom svijetu piksela, bogami, onda neće biti ni pozorišta!