U sveopštoj estradizaciji, sapunizaciji, starletizaciji i bigbradersijaciji, Jadranka Stojaković ima šanse da je primijete ukoliko ispriča ko joj se sve udvarao u sarajevskoj čaršiji, ukoliko prozove one koji su gradili svoju karijeru i punili svoje džepove snimajući i reprodukujući njene pjesme.
Ukoliko kaže koliko je bilo pedera u sarajevskoj mahali. Ima šanse ukoliko objavi knjigu sa svim tajnama o Sarajlijama, koje je znala ili tek kobajagi saznala, čula, ili u međuvremenu izmislila. Ima šanse ako kaže da će se prijaviti za neki rijaliti. Ako kaže da je Emir Kusturica netalentovan i da nema veze sa režijom. Ako potvrdi da je Brega radio za Udbu. Ako prizna da je vanzemaljac.
Prije dvadeset dvije godine, 22. jula 1989., Jovan Ćirilov je u beogradskoj "Politici", u kolumni "Pozorištarije" objavio tekst pod naslovom "Glumci odlaze leti".
"Postoje legende da veliki glumci umiru leti. Umiru izvan sezone da ne bi svojom smrću remetili sezonu, dodaju hroničari" - pisao je Ćirilov podsjećajući da je veliki Zoran Radmilović preminuo 21. jula 1985., Gordana Kosanović 8. avgusta 1986. godine, Neda Spasojević u julu 1981...
Ovog teksta i ove sjajne reminesencije uvaženog gospodina Ćirilova sjetim se nažalost skoro svakog ljeta...
Prošle godine, kada je 1. avgusta sahranjen naš Nebojša Zubović, ove godine, 13. jula, kada je preminuo naš Saša Sibinović.
Zapravo ove godine, s razlogom podsjećam da "Glumci odlaze leti", jer je Srbija u junu i julu ostala bez Dušana Janićijevića, Stevana Gardinovačkog i Olivere Marković, a Hrvatska bez Predraga Vuševića, Ivice Vidovića i Bobija Marotija.
Kako je sveopštom estradizacijom, sapunizacijom, starletizacijom i bigbradersijacijom, obezdušen i zagađen najsuptilniji umjetnički prostor istinskih histriona, vijest o smrti velikih glumaca, počne i završi u pokojoj čitulji i prigodnim tekstom, uz izvještaj o komemoraciji. Pa je i ova, 22 godine kasnije, nevjerovatno tačna i beskrajno simbolična teza Jovana Ćirilova apsurdno obesmišljena u prizemnom vremenu u kojem živimo.
Kada je prije petnaestak dana umrla Ejmi Vajnhaus, i ta planetarna vijest je, od prvog trenutka saopštenja o njenoj smrti skliznula u patetično komercijalnu histeriju "Kluba 27", koja se, samo sa druge strane, stropoštala u mrak potpuno istog tunela.
Prošlonedjeljna smrt Ljubiše Stojanovića Luisa polučila je bizarnu zbirku bizarnih tekstova, koji nesumnjivo nisu podigli tiraž nijednih novina ni časopisa, ali su po ko zna koji put na pola koplja spustili zastave našeg dostojanstva. Slava mu. Dostojanstvu.
Toliko o mrtvima.
Željko Mitrović, vlasnik glasovite televizije, između ostalog, zahvaljujući kojoj je u stampedu estradizacije, sapunizacije, starletizacije i bigbradersijacije obezdušen i zagađen najsuptilniji umjetnički prostor, naljutio se na vlast Republike Hrvatske koja će sprovodeći zakone svoje države na aukciji prodati Mitrovićevu jahtu, zaplijenjenu prošle godine. U svim državama u kojima se konzumiraju njegove visokosoficticirane ružičaste programske šeme zato neće više biti emitovane hrvatske reklame za hrvatske proizvode, hrvatske sapunice, hrvatski spotovi, neće sijevati hrvatske guzice.., a u informativnom programu (ma koliko to groteskno zvuči, kad je riječ o ovakvim tv stanicama) svekolika, do sada dezinformisana i dezorijentisana javnost, konačno će saznati da je prije dvije godine bolnica u Šibeniku odbila da primi krv srpskog turiste, registrovanog dobrovoljnog davaoca, da je glavni i odgovorni urednik dnevnog lista iz Makarske svojim komentarom, a bogami i naslovnicom, poželio da protjera sve bh turiste, da je klincu iz Srbije razbijena vilica u Splitu.., da je, da je da je.., ali da je Mitroviću vraćena jahta, kao da ništa bilo nije.
Toliko o živima.
Jadranka Stojaković, kantautorka, uz čije smo se, kako to moja prijateljica Gorjana reče, pjesme zaljubljivali, zarobljena u invalidskim kolicima živi u jednoj banjalučkoj bolnici. Prethodno su joj lopovi, iz hotelske sobe u Laktašima ukrali laptot na čijem hard disku je bio cijeli njen život. Lopovi su joj ukrali život, a invalidska kolica oduzela zdravlje, i ne daj Bože, nadu da će ikada više zapjevati, stojeći sa gitarom, pod svjetlima pozornice. Pjesme poput "Što te nema", "Sve smo mogli mi"... nažalost su savršena muzička podloga za naraciju o najdramatičnijoj, najsurovijoj i najnehumanijoj sudbini koja je zadesila ovu uvijek nasmijanu ženu, koja nam je pjevala, dok "Muzika je svirala".
Niko normalan na ovo ne može da ostane ravnodušan. Visokog predstavnika, nevladine organizacije, helsinške odbore, udruženja izbjeglih, gradske vlasti Sarajeva, njene kolege iz grada koji je neki dan klicao tuđem Bredu i tuđoj Andželini, marketinške agencije, slikare, književnike, intelektualce, poklonike lika i djela Himze Polovine, potomke "Sarajevske zime", SDP, SDA, SBB.., ne zanima ova, autentično njihova priča. Kao da Jadranka Stojaković, rođena 24. jula 1950. u Sarajevu, ne postoji. Kao da nije postajao njen stan, njen život, njena karijera, njene pjesme, njena prava, njeno dostojanstvo, njeno ime i prezime.
U sveopštoj estradizaciji, sapunizaciji, starletizaciji i bigbradersijaciji, Jadranka Stojaković ima šanse da je primijete ukoliko ispriča ko joj se sve udvarao u sarajevskoj čaršiji, ukoliko prozove one koji su gradili svoju karijeru i punili svoje džepove snimajući i reprodukujući njene pjesme. Ukoliko kaže koliko je bilo pedera u sarajevskoj mahali. Ima šanse ukoliko objavi knjigu sa svim tajnama o Sarajlijama, koje je znala ili tek kobajagi saznala, čula, ili u međuvremenu izmislila. Ima šanse ako kaže da će se prijaviti za neki rijaliti. Ako kaže da je Emir Kusturica netalentovan i da nema veze sa režijom. Ako potvrdi da je Brega radio za Udbu. Ako prizna da je vanzemaljac. Ukoliko se ošiša naćelavo. Ako se odluči na operaciju promjene pola. Ukoliko sve svoje pjesme posveti Jovanu Divjaku. Ukoliko prizna da je bila zaljubljena u kojeg god sarajevskog člana Predsjedništva. Jadranka Stojaković ima šansu da punog srca zapjeva "Ne klepeći nanulama", samo ako, nakon što je sve izgubila, proda dušu sarajevskim jalijama. Do tada, dok bude bolesna, prevarena, obespravljena, dok bude dostojanstvena, hrabra i poštena, svaka njena sarajevska bitka biće izgubljena.
Ili, da sačeka još godinu dana. Eto lokalnih izbora. Možda neki mudar mladac ili razsevdalisani starac naglas kaže da je Jadranka Stojaković prava Sarajka. Pa joj vrati stan. I da penziju. I Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Možda joj ponudi da komponuje pjesmu za Evroviziju, kao što je komponovala uvodnu temu 14. Zimskih olimpijskih igara. Sa njom zapjeva. Organizuje koktel dobrodošlice u "Parku prinčeva"...
Kada bi samo priznali da se samo jednom rodila zvijezda kao što je Jadranka.
Toliko o Sarajlijama.
Sad je na nama...