Ne treba posebno naglašavati kako je kod nas jedna od najvećih rak-rana mito i korupcija. To su ustanovili toliko puta kako domaći, tako i strani posmatrači, a i svakom našem građaninu to je veoma jasno. Skresati mito i korupciju jedan je od glavnih uslova našeg prilaska Evropskoj uniji. Ali, ako je u tom smislu sve poznato, slabo se šta čini da bi se umanjila ta pošast. Istina, to znaju i u razvijenim zemljama, mito i korupciju je teško dokazati, a i treba angažovati veliki broj državnih organa.
Sve je to jasno, sto puta prežvakano, međutim organizacija našeg društvenog sustava upravo forsira bujanje mita i korupcije. To je zapravo ugrađeno u naš svakodnevni život, to je cementirano u našim mnogobrojnim zakonima. Poluga na kojoj postoji taj način mešetarenja, to trulo tkivo našeg društva, između ostalog jesu i upravni odbori u našim državnim ustanovama i preduzećima.
Izbor članova svih mogućih upravnih odbora i savjeta u potpunosti je prepušten političkim strankama, naravno onim vladajućim. I upravo preko tako izabranih upravnih odbora mnogo više nego preko svih naših parlamenata i izvršnih vlasti ulazi se u svakodnevne pore našeg života. Našem građaninu mnogo je važno kakva se politika vodi, od vrtića do fakulteta, jer im se djeca tamo obrazuju. A upravni odbori u obrazovnim institucijama vode politiku te ustanove, ili bi trebalo da je vode. U svakom slučaju upravni odbori morali bi biti odgovorni za cjelokupan rad te škole. A što nije tako najčešće i najviše odgovara političkim strankama jer njihov čovjek, postavljen za inokosnog organa, za direktora, može lakše da sprovodi stranačku politiku.
Najosjetljivija politika vođenja svakog preduzeća i svake institucije jeste kadrovska. Preko upravnih odbora, koji formalno biraju i direktore, postavljaju se oni kadrovi koji odgovaraju političkim partijama, a najčešće se uglavljuju na ključne položaje upravo članovi tih stranaka. Takav način izbora upravnih odbora garantuje da će se u tom preduzeću lako zaposliti rođaci, tetići i stričevići stranački podobnih ljudi. Dalje, poslove će ta firma davati onome koji je bliže određenoj političkoj partiji, a pitanja tendera i transparentnosti izbora partnera lako se može uštimati. Pa zašto se neprestano bore između sebe Stranka za BiH i Stranka demokratske akcije ko će imati uticaj u "Elektroprivredi" i "Telekomu"? Tako se vrti velika lova, pa je važno imati svoje ljude u upravnim odborima.
Frka zbog Djeda Mraza u sarajevskim vrtićima, gdje je direktorica svih obdaništa Arzija Mahmutović izbacila iz te ustanove tu dječju radost, zapravo govori da većina članova ustanove "Djeca Sarajeva" nemušto posmatraju da direktorica u te vaspitne ustanove uvodi islamizaciju. Ta slika Sarajeva, sarajevskih dječjih vrtića, otišla je u svijet, pa iako se čini da nije sasvim objektivna, pokazuje da smo još u feudalnom dobu.
Mnogo državnih privrednih preduzeća je na rubu provalije, ili su već pod stečajem, a upravni odbori tih firmi duškaju, ne rade ništa, osim što primaju nadoknadu za svoj položaj. A zašto je važno biti član vladajućih stranaka, bar im biti do koljena, kao simpatizer? Pa zbog mnogobrojnih upravnih odbora, gdje se ne mora pretrgnuti od posla, potrebno je samo jednom u mjesecu, ili u tri, prisustvovati sastanku, pa za to dobiti lijepu sumu honorara. Jedino je važno progurati ono što njegova stranka nalaže, a ostalo nije važno.
Sve mi se više sviđa bivši, socijalistički sistem, mada sam u ono doba prema njemu bio (doduše šutljivo) veoma kritičan. Tadašnji članovi upravnih odbora, zapravo članovi mnogobrojnih savjeta, uglavnom nisu bili plaćeni. A da li su ti odbori podržavali stavove jednopartijske vlasti? Nisu ni morali, jer je sve bilo jednopartijsko, pa su se odista angažovali ka uspjehu svake firme. Tada je parola bila da je "čovjek naše najveće blago", te se svakako brinulo o ljudskim sudbinama svakog pojedinca. A danas baš briga svakog člana upravnog odbora što se lopatom izbacuju radnici na ulicu.
I tu se ništa ne može promijeniti. Upravni odbori na širem planu podržavaju vladajuće stranke, a na taj način podržavaju rasprostranjeni nacionalizam među širokim narodnim masama. Običnom čovjeku nije bitno koje je nacije predsjednik Vlade, ali mu je veoma stalo da na čelo neke firme dođe njegov (manjinski) predstavnik. A ovako sve većinske nacije u svom gradu, u svom kraju, gospodare i na nižim razinama.