Izvrnula se roda na leđa i tako leti, a sa zemlje je začuđeno gleda lisica i upita zašto leti naopako.
Roda joj odgovara: "Promjene, lijo!"
Začuđena lija odluči da i sama iskusi promjene i okrene se na leđa. Utom naiđe zec i na brzinu izvede "ljubavni čin" sa lijom.
Poslije njega naiđe vuk i uradi isto, a kada je to uradio i medvjed, lija se okrene, digne glavu i gledajući rodu koja i dalje leti izvrnuta na leđa, upita: "Rodo, kakve su ovo promjene? Ja se okrenula ko i ti i svi me izj...!" A roda joj nonšalantno odgovori: "Pa, lijo, promjene su za nas gore, vas dolje j... ko stigne!"
Vjerujem da ne treba posebno objašnjavati analogiju između ove basne i političkih kretanja na našim prostorima.
Jasno je da bi svi trebalo da budemo jednaki pred zakonom, a da su neki ipak jednakiji od drugih. I to se ne mijenja izborima, jer se na izborima mijenjaju samo "oni gore", a oni su uvijek jednakiji ili povlašteniji od nas dolje. Niko od onih koji se bore za promjene, ne bori se da se to promijeni i to je odavno svima jasno.
Problem je kad taj pečat da su neki jednakiji od drugih poprimi nešto što se predstavlja i što možda zaista jeste odsudna borba za opstanak Republike Srpske.
A takav pečat poprimi kada Narodna skupština RS zabrani djelovanja SIPA na teritoriji RS, a SIPA nastavi da djeluje, a onda iz vrha vlasti dobijemo objašnjenje da "to treba potpuno odvojiti od situacija gdje MUP RS ne dozvoljava političku zloupotrebu SIPA" i da se "kriminalcima i narko-dilerima ne smije dozvoliti da koriste ustavnu i političku krizu da čine krivična djela".
Ruku na srce, takvo objašnjenje nije nemušto i bez smisla, jer je potpuno opravdano i krajnje smisleno omogućavati policiji da hapsi kriminalce i narko-dilere, ali oni koji su donosili Zakon o neprimjenjivanju zakona i zabrani djelovanja vanustavnih institucija BiH trebalo je tada o tome da vode računa.
Ovako ispadaju rode koje mogu naopako da rade stvari i ostanu nedodirljivi, a Republika Srpska u kojoj postoje nedodirljivi ne treba nikome.
Ozbiljan problem je ako je Republika Srpska kao takva mnogima dosadila i ako oni koji od njenog osnivanja daju sve od sebe da je ukinu, baš u tome vide priliku za ostvarenje svog sna i dugogodišnje težnje. Niko iz Republike Srpske nema pravo da im u tome pomaže ili da im daje za pravo.
Problem je što se u svemu ovome ne vidi ko im više pomaže i ko im više daje za pravo. Da li vlast koja ne priznaje i ne prihvata da svojim postupcima nije izazvala, ali jeste doprinijela ustavnoj i političkoj krizi koja nas trese i koja srlja u još veću krizu ili opozicija koja od Dodika ne vidi širu sliku i koja ne prepoznaje da Dodik nije Republika Srpska, ali da suđenje predsjedniku Republike može (ali i ne mora) da bude suđenje Republici.
Elem, srpski narod je u zebnji za Republiku i verbalna uvjeravanja da ne treba da se brine, dok se za predsjednikom raspisuje Interpolova potjernica, a Kristijan Šmit slobodno šeta po Srpskoj, ne samo da ne pomažu da se ta zebnja razbije, već samo doprinosi tome da se narod osjeća kao lija koja u ovoj basni nije ispala mudra. Naprotiv. I nažalost.
P.S. Mudre su one lisice koje kruže oko kokošinjca, čuj mene "Dep-ota", o kojima je govorio bivši gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić. Nakon čega je izgubio izbore.