Mudžahedini u Bosni su nusprodukt globalizacije i ratova u raspadu komunizma. Do znatnije politizacije islamskih pokreta u svijetu dolazi nakon izraelsko-arapskog rata 1967. i izvođenja Islamske revolucije u Iranu 1979. godine. Ovi događaji nisu bili neposredni uzročnici radikalizacije islamskih masa u tom području svijeta.
Njih valja tražiti, između ostalog, u osjećaju nepravde i težnji za identitetom te doživljaju nelagode s kojom su se brojni muslimanski narodi susreli u modernizacijskim procesima poslije sticanja nacionalne nezavisnost. I poslije uspješnih nacionalnih revolucija ostala je ovisnost o bivšim kolonijalnim gospodarima, a svakojake vrste nepravde i nerazvijenosti nisu bili umanjeni. U brojnim intelektualnim zajednicama prišlo se iznalaženju vlastitih rješenja za savremene društvene, socijalne i ekonomske probleme. Odgovor na brojna pitanja koja su se ticala pojedinca i društva neki su potražili u posljednjoj božjoj objavi, u njenim nepatvorenim osnovama, fundamentima, čime je bio otvoren put svakovrsnom tumačenju i esencijalizmu. Iz toga je proizašao rigidni fundamentalizam, koji je pokazanje jedne vrste ljenosti uma koja ne pristupa razumijevanju vjere iz suvremenosti. On je kao najlakše rješenje postao i najprihvatljiviji. U tom povijesno-duhovnom horizotnu su se pojavili i internacionalni islamski ratnici.
Mudžahedini su bošnjački periferni fenomen. I posljednja javna podrška nekom od pripadnika te grupacije - mislim na skup "Halali nam, Hamza" održan prošle subote u Zenici - zbio se izvan Sarajeva. Međutim, sve što ne doživi svoju verifikaciju i legitimaciju u središtu, a Sarajevo to jeste, objektivno je periferno ili čak samo supkulturno za bošnjačke političke i društvene prilike. Istovjetan je slučaj i s vehabijama. To ne znači da Sarajevo krasi nekakav duh iznimne modernizacije ili nacionalnog čistunstva čime bi mudžahedini kao izvanjski, arapski ratnici tu bili tretirani strancima i nepoželjnim osobama. Razlog je u tome što je Sarajevo tokom rata bilo naprosto zatvoreno; oni tu ili nisu mogli doći ili nisu željeli, što je danas nebitno, ali ih tu jednostavno nije bilo. U Sarajevu je bilo najteže živjeti i ratovati, tu se najviše ginulo i smrzavalo, te je u tom prostoru bio najočuvaniji duh i karakter legalne vlasti i njene ideologije ravnopravnosti građana i naroda. I to je branilo Sarajevo od stranih i novih utjecaja iz dalekog, pa makar i dobronamjernog svijeta. Mudžahedini zbog takvog perifernog situiranja - i simbolički i stvarno, budući smješteni u prostore srednje Bosne - nisu postali realna vojna, društvena, kulturna ili vjerska činjenica. I što se Sarajeva tiče, a to znači što se tiče zvanične bošnjačke vlasti, bar po njenom ponašanju, oni su to i do danas ostali. Vlast se cijelo vrijeme prema njima odnosila neodgovorno, da ne kažemo neozbiljno. Bar tako svjedoči i najnoviji zahtjev za deportacijama ostataka te grupacije, a da ne spominjemo nedolično ponašanje državnih vlasti prema onim zatvorenicima Guantanama, koji su deportirani iz Bosne. Bošnjački zvaničnici su bili nespremni, iz razloga u koji sad nećemo ulaziti, izvršiti na međunarodnoj razini preuzete obaveze o njihovom deportiranju iz zemlje u skladu sa zaključcima Daytonskog mirovnog ugovora. Po tom osnovu su se pokazali nedoraslim međunarodnim partnerom, budući da im se svako malo skretala pažnja na tu obavezu. Taj proces gubljenja povjerenja u bošnjačku sigurnosnu kulturu samo je pojačan poslije 11. septembra, od kada se sve bosanske bitne sigurnosne funkcije drže podalje od Bošnjaka (ministar Sadović nije vrijedan spomena kao izuzetak). Danas za Bosnu i Hercegovinu nema bolje antireklame, a za Bošnjake muslimane posebno, nego kad se spomene da je taj i taj učesnik terorističkih aktivnosti na Zapadu: Madridu, Londonu ili bilo gdje... proveo neko vrijeme u Bosni. A onda kada su mudžahedini dolazili znalo se da tu ima svašta te da ta rabota nije čista. Tu je bilo svega, od čestitih i skromnih vjernika, koji su shodno kredu vjere dolazili zaštiti muslimane do špijuna, avanturista, trgovaca, pobjegulja od zakona u matičnim državama, lažnih misionara, boraca po zanimanju itd. Pripadao sam onima koji su uvijek bili protiv njihovog ugošćavanja. Bošnjacima nisu bili potrebni strani ratnici već pravda i mir. Ni tada, prije petnaest godina, kao ni danas među bošnjačkim političarima niko nema hrabrosti niti obraza da izađe pred te ljude i da im se dostojanstveno i odlučno obrati. Da nekolicini preostalih danas obrazloži razloge nemoći da se zaštite i pored sazanja i uvjerenja da su oni nevini, pošteni i čestiti ljudi ali da su iznad njih interesi naše države i međunarodne obaveze koje se moraju poštivati. Umjesto toga iznova se manipulira emocijama, sjećanjima, daje se materijal za negativno portretiranje cijele bošnjačke stvarnosti, čime se vješto skreće pogled s krupnih finansijskih mešetarenja te iste bošnjačke tzv. poslovno-političke elite.
Sve je to stvorilo osnov za brojna spekuliranja i nedobronamjerna podmetanja Bosni. Pri svemu tome oni koji o ovom fenomenu najviše znaju ništa ne govore. Stoga je očekivati odgovorno i znanstveno utemeljeno konačno bošnjačko očitavanje o ovom fenomenu kako bi se preduprijedila i zaustavila manipuliranja. Bez nečega takvog zbunjivanje i obmanjivanje javnosti se nastavlja.