Jedna od najviše rabljenih fraza naše savremene politike i to na cijelom prostoru Balkana, onog njegovog dijela koji još nije integriran u Europsku uniju, odnosi se na ritualno ponavljanje fraze o težnji da se pristupi europskim i sjeveroatlantskim integracijama.
Takva želja praktički označava težnju i odlučnost tih političkih faktora da budu Europljani i da njihove zemlje budu primljene u Europsku uniju i NATO pakt. U intenzitetu te želje i u nadama koje se u nju polažu, kao da leži sav smisao i historijska sadržina savremene politike koju takvi političari provode.
Naravno, niko pametan ne bi mogao u načelu išta ozbiljno prigovoriti takvoj strategiji političkog i ukupnog državnopravnog razvoja ovog prostora, kada ta strategija, ako se promatraju njene bitne premise, ne bi bila u punoj suprotnosti sa cjelokupnim dosadašnjim političkim djelovanjem i orijentacijom tih istih političkih snaga. Isto tako, valja imati na umu da izvornost i samostalnost donošenja takvih stavova, kao i prihvatanje europske orijentacije ukupnog razvoja i materijalna i historijska osnovanost istih na punom poznavanju svih konzekvencija koje slijede u vezi sa takvom orijentacijom, ne bi bili u pitanju. Ništa od toga što bi bilo sigurna osnova validnosti takvih poteza deklariranih politika, posebno sigurnost u ocjeni i sagledanju svih konzekvencija takvih odluka, nije utjecala na njih. One su čisto ideološke i propagandne i nemaju punu vjerodostojnost i potvrdu u faktičkom političkom ponašanju i djelovanju svojih nosilaca. Zbog toga se ne može reći da se tu radi o stvarnim političkim odlukama i čvrstim orijentacijama, a ne praznim političkim deklaracijama. Zapravo, ove deklaracije su sadržajno prazne i one više odražavaju ovisnost našeg političkog establišmenta od vanjskih sponzora, a ne od stvarnog i kritičkog, dakle, realnog sagledanja historijskih interesa i ovog cjelokupnog prostora i interesa ljudi koji žive u historijski veoma dubokim i dalekim vezama. Gledajući spolja i čitajući kako ti naši političari vide svoj ulazak u Europu, izgleda da oni misle da je ulazak u Europu način bježanja i od ovog prostora, i od njegove historije i ljudi sa kojima su vjekovima živjeli, da je to odlazak na neko ostrvo spasa na kojem neće više biti traga njihove dojučerašnje historije. A to je velika iluzija koja će kad tad poroditi mnoge buduće zablude i tragedije. To izražava i političku i ideološku ovisnost naše politike od općeg stanja u svijetu i Europi, a kakvo je to stanje najbolje govori sveopći politički ćorsokak u kojem se europska i američka politika danas nalaze. Naime, obje te politike nemaju više normalnih i političkih sredstava da rješavaju pitanja koja su same stvorile i otvorile, nego moraju pribjegavati sili. A sila ne može i nije nikada donijela rješenje nijednom pitanju koje je silom rješavano.
Razmotrimo za momenat samo jedan od aspekata ovog naglog zaljubljivanja naših političara u integraciju sa svim drugim narodima i državama u Europi i na prostorima Sjevernog Atlantika. Interesantno je da su ti isti ljudi, a uglavnom i u osnovi, po temeljnim idejama i zaklinjanju na kontinuitet politike i političke misije na ovom prostoru, svi oni koji se danas zdušno zalažu za integriranje naših zemalja i naroda u Europu do jučer bili ljuti protivnici jedne koliko opravdane, željene i u najvećem dijelu svog postojanja pozitivne, u historijskom smislu integracije koja je postojala na ovim prostorima, a koja se zvala Federacija jugoslovenskih naroda i narodnosti. Većina tih aktera je svom snagom rušila tu integraciju da bi dosegla stanje nevinosti, koja je negirala sedamnaest godina zajedničkog života i mnoge stvari koje su ležale u osnovi tog historijskog procesa koji se zvao nestanak zajedničke države Južnih Slovena. Niko ne može tvrditi da je ta zajednica bila savršena, pa čak ni dobra, ali je bilo izvjesno da je ona u historijskom procesu bitno napredovala i da je od unitarne kraljevine postala, prvo federativna republika, a zatim i da se u njoj odvijao proces demokratskog razvoja, spor ali stabilan i stalan. Nije začuđujuće da je ta državna zajednica imala svoje protivnike i nije bilo čudo da je ona rušena, posebno od onih koji su imali iluziju da rušeći tu državu ruše komunizam kao svjetski sistem odnosa, ali je začudno da su ti isti ljudi, koji su nekada tako zdušno djelovali na rušenju jedne historijski nastale integracije domaćeg karaktera, i to uglavnom oni koji su to rušenje provodili barbarski ubijanjem i nasilnim prekrajanjem zemalja, granica i teritorija, odnosno i istrebljivanjem ljudi, sada naglo postali protagonisti jedne integracije, za koju ne znaju uopće kakva je u biti i šta će donijeti ovom mozaiku naroda i historijskih teritorija koje su bile obuhvaćene u bivšoj državi.
Šta su razlozi za to i koji su momenti koji nam govore da je takva njihova današnja težnja za integriranjem iskrena i šta oni od tog duha europeizma odista pokazuju u odnosu na nas i naše stanje i funkcioniranje naše države ili naših država, tj. država koje su nastale na terenu bivše zajedničke države, otvoreno je i bitno pitanje. Da li onima koji nisu željeli integraciju sa vjekovnim susjedima treba vjerovati da sada žele integraciju sa narodima sa kojima nikad nisu imali veze, osim što su od njih bili pokoravani. Ako su naši političari odista pristalice integracionalizma, onda bi i u odnosu na unutarnja stanja svojih država i procese u njima, morali to pokazati i jasno dokazati, da bi njihovo europsko opredjeljenje bilo vjerodostojno i da bi im se moglo vjerovati.