Stanje u kojem se u ovom momentu nalazi Srbija i konzekventno tome i Srbi kao narod, niukoliko se ne bi moglo nazvati dobrim, a kamoli optimalnim. Štaviše, ono bi se sasvim opravdano moglo nazvati veoma teškim i dramatičnim. Tako se, naime, to stanje vidi izvana, a tako se, kako to događaji pokazuju, doživljava i unutar srpskog nacionalnog korpusa i srpstva u cjelini, barem onog i onakvog kako se ono pokazalo u proteklom vijeku i kako se još kontinuira.
Svakome, ko išta ozbiljnije misli o sadašnjem stanju stvari, nije drago i ne može se radovati ničijoj nesreći, ma šta mislio o onome koji je tu nesreću doživio.
Niko pametan ne može biti zadovoljan što jedan naš narod, i to narod čija je uloga u historiji u zadnja dva protekla vijeka bila veoma bitna za ukupan razvoj situacije i odnosa na cijelom Balkanu, dolazi u situaciju da se kreće između ekstremnih solucija i da nema otvorenih puteva ka smirivanju i sedimentaciji sopstvenog historijskog iskustva i definiciji svog trajnijeg položaja u današnjem svijetu.
Stoga ovo u čemu se našla Srbija i što doživljavaju Srbi svakog normalnog i pametnog čovjeka mora da zabrinjava i svako od nas, ma kakav specijalni ili specifični račun imao sa Srbima, a ko sve ovdje nema neke stvarne ili pseudohistorijske račune na koje bi konačno trebalo svi da zaboravimo, mora biti zabrinuti za ishod krize kroz koju srpstvo u cjelini danas prolazi, kao i za traženje solucije koja neće biti ponižavajuća za Srbe, jer ništa što se uspostavlja na poniženju jednog bića, pa i jednog naroda, ne može u konačnici biti dobro i pokazati trajnost.
Zbog toga se danas, kako ja vidim, ne radi toliko o pitanju šta će se dogoditi. Dogodiće se ono što su moćnici, koji sebi uzimaju pravo da odlučuju o svemu u svijetu, planirali i odlučili i to prema svojim, a ne prema interesima ljudi i naroda o kojima se radi. Ta istina našeg vremena se potvrdila mnogo puta, pa će biti potvrđena i sada, tj. u odlučivanju o pitanju Kosova. Sve što srpska desnica i radikali svih vrsta misle da mogu učiniti će samo pogoršati stanje stvari i negativno utjecati na srpske interese.
Stoga je ono što Srbima sasvim prirodno i logično ne odgovara, a kome bi to odgovaralo da se dio zemlje koju oni smatraju bitnim dijelom svog nacionalnog teritorija izdvaja iz Srbije i postaje politički i državno-pravno neovisna zemlja, svakako problem koji interesira sve ljude koji žive u domenu utjecaja velikih sila i njihovog manira da svoja mišljenja i odluke nameću silom, ako već ne nađu one koji će svojom voljom prihvatiti takva rješenja, kao što je to bio slučaj u rješavanju bosanskohercegovačke krize. Pitanje koje ja ovdje želim postaviti je sljedeće: šta bi bilo razumno i u dugoročnom smislu plodno o čemu bi sada Srbi morali da misle i da dobro promisle.
Srbi su o tom problemu svoje historije već mislili i izložili su, koliko sam vidio, dva gledišta. Jedno je da bi Srbi morali, prije svega, da se prihvate Srbije, svoje matične i historijske zemlje, i nju urede kao demokratsku, europsku i naprednu zemlju (Đinđićev koncept), čime bi u mnogim aspektima doprinijeli općem poboljšavanju stanja svoje zemlje i naroda i jačanju ugleda i pozicije Srbije, u situaciji kada bivša tvorevina historije, a to je Jugoslavija, više nikome nije odgovarala. Treba poći od istine da su Jugoslaviju srušili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, oni koji su imali iluziju da imajući narod na velikom dijelu teritorije bivše države i jaku vojsku, mogu da nameću historiji rješenja koja su bila realna samo u njihovim glavama, ali ne u historijskom, političkom i ukupnom kontekstu tadašnjeg i sadašnjeg odnosa snaga na europskoj i svjetskoj areni. U stvari je Milošević radio za Tuđmana.
Druga solucija je bila ona da se, ako već gubimo naš glavni ulog u historiji, a to je stvaranje Jugoslavije koja je nastala na našem oružju i životima, imamo prava da iz Jugoslavije koja propada uzmemo ono što smatramo za svoje (Dobrica Ćosić). Na toj teoriji, koja je rođena u glavama vodećih srpskih intelektualaca, a politički operacionalizirana u akcijama Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Milana Martića i drugih, nastala je drama raspada Jugoslavije u kojoj su Srbi izgubili mnogo i još gube. Stoga bi, kako ja mislim, a zasigurno nisam neprijatelj Srbima, Srbi morali da se saberu i analiziraju historijsko-političke i strateške koncepte vođenja politike jednog naroda koji ima sudbinu da živi dosta raspršen i koji nije uspio, kada je eventualno i mogao, da homogenizira prostor na kojem živi, a danas je to, kako pokazuju iskustva nedavne historije, moguće samo putem genocida i nikako drugačije.
A onaj koji počini genocid mora da zna da će to kad tad platiti. Želio bih da Srbi nađu ravnotežu između svog značaja koji je definiran ne time šta mogu osvojiti i držati silom, nego kako mogu zadobiti dominantan geopolitički položaj i ekonomski, kulturni i politički utjecaj na ovom prostoru. To je moguće samo na liniji demokratskih rješenja, a nikako putem radikalnih poteza. Moćne ne zanimaju sudbine miliona ljudi, pa ni mi ne treba da mislimo da će se neko za nas mnogo sekirati, ako nas počnu učiti pameti onako kako uče ljude u Iraku, Avganistanu, Palestini, Somaliji i drugdje.