Dobar dio naše populacije uopšte ne interesuje fudbal. Ne zanima ih o čemu se tu radi, pa ponekad izražavaju očiglednu netrpeljivost prema ovoj igri. Neke od tih žena, jer radi se o ženama, pokušavaju unekoliko fudbal prihvatiti kao nešto od životne važnosti samo da bi udovoljile svom mužu ili svom momku. Uglavnom, loptanje je muška stvar, pa dominacija ovog sporta u našem životu govori da je ovaj svijet u dominaciji muškarca.
Veoma sam zainteresovan za utakmice, uglavnom ne propuštam prenose na malim ekranima, dosta sam verziran u fudbalske timove i igrače. Ali sve to od mene ne čini bezglavog navijača, koji se bez pogovora predaje svom timu, ne promišljajući o relativnosti rezultata utakmica. Zato sam bio veoma uzdržan ovih dana pred utakmicu naše reprezentacije protiv Portugala. Te emocije i ta euforija prevršili su svaku mjeru.
Razumijem gajiti optimizam u pogledu krajnjeg rezultata, ali da se bez trunke sumnje pumpa taj emotivni balon bilo je samo pitanje trenutka kada će punuti. Kada taj bezgranični navijački optimizam doživi razočarenje, neminovan je pad u emotivni bezdan. Ta muška pohlepnost bez imalo skepse dovela je ovaj navijački narod, prevashodno u Federaciji, u opšte razočarenje. A tome su svi doprinijeli, ne dopuštajući nijedan glas razuma, nego su dali emocijama na volju.
Federacija je tih dana bila okupirana bezrazložnim optimizmom. Od političara, pa naročito preko medija, pa sve do najmanjeg dječaka, učenika u školi, vladala je euforija. To je svakako bila i stvar politike, hvatali su se ljudi za slamčicu vedrine, priželjkivali radost pobjede na fudbalskoj utakmici. Ako nam ništa dobro ne ide u svakodnevnom životu, barem da nas malo sunce ogrije s fudbalskog igrališta! I pored tog ukazivanja na moguću ljepotu pobjede, naši mediji su se služili prevarom i lažima. Uljuljkivali su narod kako je to gotova stvar, samo je pitanje krajnjeg rezultata, s koliko ćemo golova isprašiti Portugalce. Odgovornost medija je ogromna; davati nadu bez imalo kritike i samokritike je krajnje bezobrazno i drsko. Televizija i novine i postoje da bi narod uputile u razumno prihvatanje događaja, a ne da bi euforično obmanjivali ionako bezuman narod.
Ovo s utakmicom reprezentacije je još jedan primjer kako se puk može omađijati, uvjeriti ga da je uspjeh zagarantovan. U tome i jeste ogromna odgovornost medija, jer podržavanje euforije, koja se uglavnom javlja kod raznih duševnih i živčanih oboljenja, nije ništa drugo nego povlađivanju bezglavoj masi. Naravno da u svemu treba imati mjeru, pa i u stvaranju optimizma na nogometnim utakmicama. Ne znam šta će sad oni novinari na televiziji i u novinama koji su budalesali kako je neupitna naša pobjeda?
Mediji su se utrkivali i u veličanju selektora Miroslava - Ćire Blaževića. Šta god učinio ovaj čovjek, dočekivano je superlativima, pa su tako javna glasila odgovorna što su od ovog starijeg čovjeka napravila nedodirljivu veličinu. Ćiro je vjerovatno dobar fudbalski stručnjak, pa silne godine je proveo u ovom sportu, ali ne znam kako pod njegovom palicom izvrsni naši nogometaši u dvije utakmice s Portugalom ne zabiju nijedan gol? Međutim, fudbalska igra je nepredvidljiva, ali je jako vidljivo kako je Blažević postao reklama za mnoge proizvode, te se čini kako je više vremena proveo po televizijskim snimanjima nego što je proveo na pomoćnim terenima za treninge.
Ćiro Blažević nas je uveseljavao kao kakav pajaco, pa izgleda kako je više šarmirao publiku svojim dosjetkama nego što je šarmirao svoje igrače kako zabiti gol. Malo je Ćiro imao konkurenciju među našim glumcima, jer je mnogo više eksploatisan njegov lik, pa je kao šarlatan obilazio razne priredbe, praveći paradu sa svojim šou biznisom.
Kao veoma vješt šoumen Ćiro Blažević umio je da podiđe publici, dodvoravajući se svojim bosanskim patriotizmom. Nije teško neukog čovjeka obrlatiti, pričati mu bajke o njegovoj zemlji, pa da postane ikona tih neobrazovanih ljudi. Ovaj trener o svemu je pričao, u sve se razumijevao, ali se bojao da ijednu zucne o teškom socijalnom stanju naših ljudi, nije se usuđivao da prozbori ijednu o našim nacionalizmima, već je naprotiv uljuljkivao naš svijet pričajući kako je ovdje divno i krasno. Nismo trebali trenera da nas poučava o našem političkom i društvenom životu, ali on je bio preko mjere krasnorječiv prema zemlji koja ga je zaposlila.
Ono što me posebno nerviralo jeste Ćirina priča o tome kako je Franjo Tuđman bio veliki čovjek. Njegova politička opredijeljenost je njegova stvar, ali kada već o tome govori, onda je veoma upitno da nama ovdje veliča Tuđmana, za kojeg se zna da je mrzio Srbe, a Bošnjake nije smatrao nardoom, nego Hrvatima muhamedanske vjere. I niko se nije usudio da Ćiri kaže da prestane s tom propagandom.
Iza nas je utakmica s Portugalom, iza nas je hrpa laži.