Kad se Roberta Ježića instaliralo u naftni biznis, tako što mu je prepuštena DINA na otoku Krku, to je trebalo poduprijeti raznim dilovima.
U Račanovom mandatu, dok je Linić bio glavni čovjek ekonomskog resora, INA-u je kupio MOL. Iz prethodnog izvješća Nadzornog odbora INA-grupe (predsjednik mu je bio Slavko) vidi se da su tada već potvrđena "značajna otkrića u Siriji, na istražnim bušotinama Jihar-1 i Al Mahr-1 te ležište plina na istražnoj bušotini Palmira-1". Novac koji je MOL platio za četvrtinu hrvatske naftne korporacije trebao se prema tadašnjim predviđanjima isplatiti jednogodišnjim prinosom s tih nalazišta. Uz četvrtinu vlasništva, MOL je stekao ravnopravnost u upravljanju poduzećem, a Ježić se dotle uglavio u domaći plinski i naftni biznis, koji je kontrolirala INA. Zatim je kupio "Novi list", "tvorničke novine" riječke frakcije SDP-a. Kad je Ježić pak propao skupa sa Sanaderom, kreditor propalog kvarnerskog komunističkog tabloida, Zagrebačka banka, prepustila je drugom sličnom liku, nekom Faggianu, jer dotle je Linić već postao Milanovićev ministar financija i nastavio uzimati one skupe kredite, koji posao bankara u Hrvatskoj čine unosnim iako država s kojom se tu jedino radi zapravo propada.
Može li tako performirati Komdina, čak i kad bi se uspio domoći nepostojećeg položaja šefa fiktivne "riječke frakcije", koja se bez Linića, svodi na gradonačelnika Obršnela, koji Komadinu ne podnosi?
Valjani Zlatko ima samo jednu točku programa - opstanak riječkog brodogradilišta. I to je dosad osiguravao Linić kao financ-ministar i pokrovitelj pulskog "Uljanika", koji su natjerali da preuzme i riječki "Treći maj". "Uljanik", naime, slovi kao uspješna firma, iako je četiri puta saniran državnim novcem, a nitko nije vidio dokument kojim je to preuzimanje izvršeno - čini se da se, zapravo, ništa nije dogodilo, nego je država nastavila istovarivati po milijardu i pol kuna godišnje, a preuzimanje je samo odglumljeno, da se isfolira Bruxelles, koji insistira na privatizaciji brodogradnje. Oni će ionako globu naplatiti retroaktivno - u Španjolskoj i Poljskoj gdje se to isto događalo, završilo je na jednak način.
Valjani Zlatko ima samo jednu točku programa - opstanak riječkog brodogradilišta. I to je dosad osiguravao Linić kao financ-ministar i pokrovitelj pulskog "Uljanika", koji su natjerali da preuzme i riječki "Treći maj"
Snaizmjence hrapavim i pištećim glasom kakav inače ispušta prasac kojega kolju, Linić je abrazivan i neugodan, pa je uspio stvoriti neprijatlje u riječkom stranačkom vrhu, gdje su mu najveći protivnici upravo druga dvojica glavnih operativaca SDP-a, župan i gradonačelnik. Kad je poslije Račanove smrti Komadina prvi put pokazao nakanu da sekandidira za šefa stranke, Linić, koji ga najbolje pozna, sve je učinio da ga zaustavi - izmislio je Zokija, bezveznog kandidata u slavonskobrodskoj izbornoj jedinici. Favoriti su bili potpredsjednica stranke Željka Antunović, Picula, Komadina i Bandić, tada još član SDP-a i šef zagrebačke frakcije. Pokazalo se tko zaista ima moć, a tko temperament pobjednika - autsajder Milanović trijumfirao je u drugom krugu, a zatim istisnuo iz stranke Bandića, Željku smijenio, Piculu i Komadinu marginalizirao, a Ljubu Jurčića, kojega su mu bili nametnuli kao premijerskog kandidata na izborima 2007, izbacio iz partije. Sad je uništio i onoga tko ga je stvorio, što se uvijek događa. Slavko je odabrao sličnog, ali mlađeg, nasilnog i nekontroliranog, a onda je taj "loose cannonbol", rikošetirani metak, njega samo pogodio između rogova. Linić po novinama obećava da će se do kraja boriti protiv Zokija dokazujući da je "zao i nesposoban čovjek". Ako jest, to Linić najbolje zna.
Kad je stvarao Vladu, Milanović se nije htio osloniti na provjerene račanovske stranačke kadrove, koji su listom bili protiv njega. Doveo je neke nove ljude različitih generacija, drukčijih usmjerenja i opredjeljenja te disparatnog izgleda, pa usprva nije bilo lako ustanoviti da je ono što ih povezuje zapravo to da svi imaju ozbiljne poremećaje ličnosti, ne možda baš mantalne distorzije, ali su, što bi se reklo, posve nekonvencionalne pojave, skupina čudaka, koji se lijepo slažu sa šefom. Ministar prometa, jedan zagorski učenjak iz oblasti turizma, izgleda kao da ima i zdravstvene probleme, osim što je nekompetentan; varaždinskom gradonačelniku, iako je komunjara, javlja se izravno Bog, pa je pošao studirati teologiju; ministar poljoprivrede zvjera kao nenormalan; sisačka županica, prije nego su je uhapsili, pokazalo se, švercala je kineskom robom, a magistrirala je kao čistačica, promijenivši ime i lični opis radikalnom plastičnom kirurgijom.
To je u esdepeovskim krugovima, naravno, izazvalo silnu zabrinutost. Jer, prvo su svi važniji ekonomski resori prepušteni koalicijskom partneru, HNS-u, osim onih koje je Slavko uspio obraniti boreći se mano-a-mano po novinama, u javnim poduzećima i u svakoj prilici kad se s tim drugim dragim ljudima moglo neprimjetno razmjenjivati podle udarce ispod pojasa. Drugo, ni one preostale sinekure nisu podijeljene stranačkim korifejima, nego kojekakvim luđacima na koje bi njihov šef naišao bazajući po bazi, u provinciji, prije nego je došao na vlast pa se mogao okrenuti zanimljivijim europskim, južnoameričkim i pacifičkim destinacijama.
Jako zabrinut za stanje stvari, stranački gremij sa svojim se mišljenjem ipak nikad ne slaže, nego samo zagovara jedinstvo. Jedinstvo bez obzira na razlike. Luđaci, bolesnici, nesposobnjakovići, okej, to se sve može podnijeti, najvažnije je ipak - jedinstvo. Jedinstvo - snaga, snaga - vlast, Tito - Partija, omladina - akcija. Problem je esdepeovskog frakcionaštva nedostatak posebnog stava - kako ga nemaju ni o čemu, osim o sasvim nevažnome ili o "stilskim" obilježjima političkog nastupa, ne mogu se efikasno grupirati, nego se spajaju i razbijaju prema trenutačnim okolnostima, u vječnoj fluidnosti svog besmislenog postojanja.
Kod HDZ-a barem uvijek znaš - to su nacionalisti, neki su klerikalci, drugi udbaši. Kod SDP-a pak vidiš da su jedino "protiv", jučer su bili protiv Tuđmana i to nije trebalo previše objašnjavati, ali kad se pojavio Sanader i kao kleptokratski liberal detuđmanizirao HDZ, nastao je problem, jer je detuđmanizirao i tu oporbu, koja je onda mogla isticati jedino to da je "protiv krađe", odnosno protiv "lopovske stranke". Pritom su se mogli profilirati kao stranka čestitih, sposobnih ljudi, da to jesu, ali kako nisu, a za partiju nesposobnih koji kradu malo, a sve upropaštavaju - državu, Vladu, sad i vlastitu stranku - za to što nude ima malo interesa, osim kod onih koji se u to namjeravaju uklopiti. Zato je u SDP-u sad počela potraga za unutrašnjim smislom postojanja. Glup sam i beskoristan, pak sam esdepeovac, što je ugodno, ali trenutno ugroženo zanimanje - čak postoji prijetnja da presuše svi oni izvori budžetskog novca koji se usmjeravaju u vladine nevladine udruge, koje jedino vlada sponzorira, a održavaju na životu širu stranačku klijentelističku mrežu. Možemo li nekako izolirati i očuvati samo taj resurs? Eksperimentira se sa strankom Mirele Holy - ona je kreirala jednu "ekološku listu" kojoj će se prikloniti svi lijevi alternativci, udrugari, u nadi da će se u oluji naći pod tim političkim kišobranom. Ali, da bi to tako išlo, morala bi se Mirela, koja je jedna obična esdepeovka, prikloniti nekoj koalicijskoj vladi, lijevoj naravno, a to sigurno neće biti milanovićevski ili potmilanovićevski SDP, jer se tamo tek spremaju nove čistke i neće ostati ni kamen na kamenu...
Kod HDZ-a barem uvijek znaš - to su nacionalisti, neki su klerikalci, drugi udbaši. Kod SDP-a pak vidiš da su jedino "protiv", jučer su bili protiv Tuđmana i to nije trebalo previše objašnjavati, ali kad se pojavio Sanader i kao kleptokratski liberal detuđmanizirao HDZ, nastao je problem
Na redu je Bernardić. Sasvim je sam - one generacijske i lobističke saveznike sa stranačke konvencije pogubio je, jer su ili pogubljeni, ili su prišli Atili, vidjevši da nema zaštite od njegova gnjeva. Kad likvidira Bernija i raspusti njegovu gradsku organizaciju, Zoki zamalo neće više imati što raditi. Pružat će punu podršku predsjedniku Josipoviću, kojemu je ona potrebna kao rupa u glavi - a kad bi Ivo izgubio u decembru, raspršila bi se i posljednja grupacija koja misli da uživa neku zaštitu s Pantovčaka. Milanovićevim tempom, to je otprilike sve što on može obaviti za godinu i pol do kraja mandata, koji će ipak biti obilježen jednom stvarnom, velikom zaslugom.
Da, upropastio je hrvatsku državu, diplomatski je izolirao u svijetu, onemogućio u Europi, uništio je ekonomiju, razorio društvo, podijelio ljude, ali - nema sumnje, anihilirat će SDP, razjuriti tu gomilu bezidejnih, napuhanih lijenčina koji su na vlast dovodili razne svoje suputnike, lupeže i prevarante, kakvih se ne bi postidio ni sam HDZ. A to je ipak velika zasluga. Ostvarit će se napokon zlurado predviđanje moje bake, koja je bila tvrdi antikomunist i govorila još u socijalizmu - Krepat ću ja, ma će krepat i oni!