U "Nezavisnim novinama" i u "Oslobođenju" pročitao sam vijest i saznao da je u Banjaluci, pod nesretnim okolnostima, završio život jedan meni osobito drag i fin čovjek po imenu Ahmed Ćejvan.
Čovjek često ne misli na neke ljude, jednostavno nisu nametljivi, ne pokazuju se i ne skreću na sebe pažnju, pa i onih kojima su bliski. Puštaju da drugi na njih zaborave. A kad nestanu iz života, tada se naglo sjetimo da su postojali, počinjemo o njima misliti i odgovoriti sebi na pitanje ko su bili i šta su značili.
Tako je bilo i s Ahmedom. Rijetko sam ga susretao zadnjih tridesetak godina. Zapravo od potresa, od kad je u Banjaluci počela da se mijenja atmosfera i da nestaje nekadašnja Banjaluka. Ja sam sve rjeđe i potom samo jednom godišnje, posebno nakon majčine smrti, dolazio u svoj grad i to na Aprilijadu, da vidim svoje drugove. A Ahmed Ćejvan je uvijek bio tu, stalan, stabilan, pravi Banjalučanin, tj. onaj koji se rađa, živi i umire u svom gradu, ne namećući se nikome, ne tražeći ništa, zadovoljan da čuje huk Vrbasa, vidi kandilje sa Ferhadije i svrati na ćevape kod Redžepa ili Muje. Iza te prividne nezainteresiranosti, međutim, krilo se budno praćenje sudbine grada i njegovih ljudi. Takav jedan građanin je uvijek bio spreman i znao da kaže gdje je neko otišao, šta je s nekim bilo, gdje se može naći, da se pobrine oko svega što ljudima koji rijetko dolaze u grad može pasti na pamet u momentima kad čovjek želi da odjednom ima sve i sazna o svemu, a da se sam oko toga nimalo ne potrudi.
A Ahmed je živio svoj staloženi mirni život, predavao u školi, bio direktor i priznat u gradu, postao upravitelj važne javne ustanove, a ne trudeći se, jer mu je sve dolazilo po tome što je živio jednostavno, tj. radeći ono što mu je život omogućavao i dao mu da bude neki njegov dio, igrajući uz to šah, koji ga je pratio iz ranog djetinjstva. A šta je teže nego biti direktor gimnazije, sa hiljadu đaka i malo para, moći i utjecaja, a previše i svojih i tuđih briga. To je briga u svom izvornom obliku i tegobama, ali za neke se ljude sve to podrazumijeva. Takvi su neki ljudi i takav je bio i Ahmed Ćejvan. Međutim, kad na ovakav način, a način kako je umro Ahmed je bizaran, umre takav čovjek i nestane između nas, onda se javljaju sjećanja i postavljaju pitanja.
Javlja se pitanje o tome da li je on uopće i postojao. To može izgledati nelogično, pa čak i glupo, ali takvo pitanje je i logično i smisleno i opravdano kad se misli i govori o ljudima one sorte od koje je bio Ahmed Ćejvan. Ahmed je živio toliko normalno, toliko nenametljivo, toliko svagda i svakome na ruku i uslugu, da u tom njegovom životu nije za njega samog, za isticanje njegove sopstvene egzistencije, htijenja, težnji i prirode, a ona je bila puna različitih darova, ostajalo mjesta. On je bio samozatajna osoba, tj. čovjek koji nije od drugih, brinući o drugima i ističući druge, imao vremena i mogućnosti, a vjerujem i želje, da vidi i u bilo kojem smislu istakne samog sebe.
Ahmeda Ćejvana poznajem od kad znam sebe. Zapravo, postojanje drugih nam omogućuje da postanemo svjesni sami sebe, ono je za našu svijest most prema samom sebi. Ahmed Ćejvan je pripadao staroj i uglednoj banjalučkoj porodici Ćejvana, onih koji su u 17. vijeku iz Like doselili u Banjaluku. Od tada su Ćejvani dali našem gradu, narodu, svijetu, civilizaciji i kulturi brojne značajne ličnosti, od kojih samo u proteklom vijeku više članova poštovane uleme, veliki broj intelektualaca, prvog direktora i osnivača Ženske gimnazije (Naima Ćejvana), dva značajna naučnika (Fikreta i Zlatka sina Zumre Ćejvan i jednog od najbriljantnijih fizičara u Americi), dva velika glumca (Muhameda i Adema), jednog izuzetnog slikara (Adia), sjajne fudbalere Keca, Dedu i Idriza i Ahmeda, tog čovjeka koji je oličavao sve one osobine kakve su u Banjaluci njegovane stoljećima. Biti dobar i pažljiv čovjek, odan prijatelj, komšija, čovjek koji je svakome na usluzi, vječno nasmijan, koji svoje nevolje i patnje skriva da ne bi dodao zlu u kojem živimo nešto od svoje patnje i uvećao ovozemaljsko zlo. S Ahmedom sam se počeo družiti u ranom djetinjstvu, jer smo živjeli u istoj mahali - Stupnici, u Ulici Zmaja od Bosne. Ahmedov otac Hajro Ćejvan bio je posjednik i ugledni Banjalučanin. Posjedovao je veliki kompleks zemljišta od Vrbaske Ade prema Vrbanji, na kojem je kasnije podignuta tvornica celuloze. Uglavnom je to bilo zemljište u vlasništvu Hajre Ćejvana i Mehage Hadžiselimovića, oca svjetski poznatog anatoma Hajre Hadžiselimovića. Hajro Ćejvan se kasno oženio, kao što je to često kod Ćejvana, a dobio je sina Ahmeda i kćerku Bedriju, kasnije udatu za još jednu kurioznu banjalučku osobu poznatog doktora Jovića-Šovera. Hajro je posjedovao kuću u Maloj Čaršiji i oko kuće kompleks zemljišta sa gospodarskim zgradama. To je ona kuća u kojoj su mnogi Banjalučani našli utočište u zlu vremenu, jer je u Ahmedovoj kući bila kuhinja `Merhameta`. Ta Hajrina kuća je za nas djecu bila uvijek otvorena i atraktivna, posebno njena dvorišna nadstrešnica pod kojom je bio parkiran Hajrin automobil. Bio je to jedan od prvih koji su vozili banjalučkim ulicama. Svi roditelji, siguran sam, vole svoju djecu. Ali to kako je rahmetli Hajro Ćejvan volio svog Ahmeda, to nikada nisam više sreo. U tom je on bio pravi Bošnjo. Zbog ljubavi za Ahmeda i da mu pruži zadovoljstvo igre sa drugovima, a Ahmed je volio svoje drugove (Asi i Jober, Cuca, Duje i Aba, Setko i Kemo, Kemo Ramiz, Meho Tamba, Tunjo, Hamko, Ante Špehar, Šuna, Braco, Imko, Tarći i brojni drugi), Hajro nas je pozivao u avliju, u kuću, u zgrade, pa nam dozvoljavao da `vozimo` njegov auto, samo da mu Ahmed ne bi otišao s očiju. Kad bi mi ipak odlučili da idemo na Vrbas, onda bi nam dao da ponesemo ćilim i šah, znajući da tada Ahmed neće ići da se kupa u Vrbasu, te da se neće prehladiti, jer je šah volio više od Vrbasa. Iza Hajre je ostala izreka `Ahmede sine, ponesi šah da se ne perehladiš`.
Kako je god Hajro bio etalon ljudske dobrote, a to se vidjelo na njegovom licu i ponašanju, tako je i Ahmed uvijek zračio jednim finim osmijehom i uljuđenošću kakva nastaje samo kada se formira generacijama. Nikada niste mogli znati ima li tegoba i nevolja, kakve se pretpostavljaju u svakom, a osobito onakvom životu kakav smo mi vodili u svom vijeku.
Kad sam odmah nakon rata došao u Banjaluku, tražio sam ljude. Nije ih bilo. Našao sam rahmetli Bekira Misirlića, Đoku Popovića i još neke, a na pitanje gdje mogu vidjeti Banjalučane, rečeno mi je da odem u kuću Hajre Ćejvana, jer je tamo kuhinja `Merhameta` i tamo dolaze ljudi koji nemaju šta da jedu. Nije me iznenadilo da je Hajrina kuća azil za nevoljne. Uvijek je to bila. Tamo sam našao Ahmeda i silno me obradovalo da je isti onakav kakav je uvijek bio. Bez žalbe i gorkih riječi, lice je govorilo sve. Žalio je sudbinu grada i svih njegovih ljudi, jer je ono što se u gradu dogodilo za vladavine Karadžićevih sljedbenika shvatio kao ljudsku tragediju uopće, gubitak čovječnosti koji pogađa sve ljude grada bez razlike. Takvog sam Ahmeda vidio i upamtio u zadnjem susretu i takav će ostati u meni dok i ja ne odem za njim, može biti na bolje mjesto od ovog gdje sada živimo.
Boris Tadić o zadacima države pred nastavak pregovora o sudbini Kosova