Te subote, 16. avgusta, taze na odmoru u Čačku, Maja i ja zaputili smo se Majinoj ponajboljoj prijateljici Nataliji. Nedaleko od Natalijine kuće, na periferiji grada, duže od decenije Maja je držala svoju cvjećaru. Htjela mi je pokazati tu radnju, sada zatvorenu, koju često i dalje vodi u svojim snovima. Sa puno ljubavi i sjete, govorila mi je o ovom poslu i zanatu, za koji bismo mogli reći da je prava umjetnost.
Kod Natalije smo proveli ugodno vrijeme uz kafu i kolače, u hladu njenog dvorišta. Najzad, na odlasku, prijateljica nam je predložila da prošetamo svega pedesetak metara dalje, do prve krivne i Gradskog (čačanskog) groblja.
Odmah na početku ovog velikog kompleksa, već u prvom redu, nalazi se grob jednog od najvećih jugoslovenskih i srpskih rokera - Bore Đorđevića.
Svoj životni put pravim imenom Borisav Đorđević, kako i piše na krstači, poznatiji kao Bora Čorba, započeo je 1. novembra 1952. godine u Čačku. Otac Dragoljub bio je mašinovođa, učesnik NOB-a, prvoborac. Majka Nerandža predavala je srpskohrvatski i ruski jezik.
Od malih nogu i mladalačkih dana Bora je pokazivao sklonost ka muzici. To su inače bila vremena kada je maltene svaka ulica u Čačku imala svoju grupu, a prvi Borin bend bili su "Hermelini". Njegov temperament tjerao ga je dalje, u nove grupe, ali i u prve nevolje. Još ranije sam čuo, a sada i provjerio, da je Bora u to vrijeme počeo "obilaziti" bogataške stanove, a od tako dobijenog novca on i ekipa kupovali su u Beogradu nove instrumente. "Biznis" je potrajao gotovo tri godine, da bi na kraju bili uhvaćeni.
Nakon toga, porodica se seli u Beograd. Bora mijenja nekoliko bendova, od kojih su najpoznatiji "Suncokret" i "Rani Mraz" (sa Đorđem Balaševićem, sa kojim će se kasnije i posvađati), da bi 1978. godine osnovao sada već legendarnu rok grupu "Riblja čorba". (Varate se ako mislite da je riječ o običnoj ribljoj čorbi, radi se o beogradskom žargonu za menstruaciju.)
Ostatak biografije ovog, malo je reći, kontroverznog muzičara i pjesnika, uglavnom je poznat:
Pjevao je o Titu, tačnije, protiv jugoslovenskog doživotnog predsjednika i tadašnjeg društvenog ustrojstva, zbog čega biva prozivan. (Na kraju je i umro u Ljubljani, kao i Tito.) Podržao je na početku političke karijere Slobodana Miloševića, da bi mu kasnije bio oštar kritičar, zbog čega je bračni par Milošević-Marković, po Borinim izjavama, naručio njegovo ubistvo. Deklarisao se kao srpski nacionalista i podržavao ratove. Bio je dugogodišnji član Koštuničing DSS-a, ali i osnovao POP, Partiju običnih pijanaca. Dobio je titulu četničkog vojvode 2012, da bi 2021. godine prisustvovao skupu koji je predvodio pokret "Levijatan", krajnje desna, ekstremistička grupa...
Imao je tri braka i sina Borisa. (Boris ima sestru, po majci, Tamaru.) Borisova majka Dragana, nakon razvoda sa Borom, izvršila je suicid. Sa posljednjom suprugom Dubravkom Milatović živio je u Sloveniji, iako je Slovence svojevremeno nazivao "austrijskim konjušarima".
Avgusta prošle godine Bora je u Ljubljani primljen u bolnicu, da bi od upale pluća preminuo 4. septembra. Po posljednjoj želji, Borisav Bora Đorđević sahranjen je u Čačku, sa dvije ukrštene gitare napravljene od cvijeća, umjesto klasičnog vijenca, baš onako kako je on to želio. Sahranjen je 7. septembra 2024. na Gradskom groblju u Čačku.
Ali, evo, uskoro će godina, a spomenika na grobu još nema. Tu su samo betonsko saće, nabacana zemlja, vještačko, već oštećeno cvijeće, krstača i poneki bedž ili fotografija benda. Zaista otužan prizor zaborava.
Bez obzira na sve kontroverze koje su ga pratile, ipak, Bora je ostavio ogromno muzičko nasljeđe za sobom, nešto što će trajati vječno i po čemu će ga se sjećati: "Lutka sa naslovne strane", "Dobro jutro", "Zadnji voz za Čačak", "Dva dinara druže", "Ja je gledam kako spava", "Pogledaj dom svoj, anđele"...
Komisija za određivanje ulica u Čačku predložila je da Kulturni centar u ovom gradu ponese ime Bore Đorđevića, mada su mišljenja građana u vezi s tim pitanjem donekle podijeljena. Jer Čačak jeste relativno mali grad, ali iznjedrio je mnoga velika imena u svijetu kulture, umjetnosti i sporta, na koje su stanovnici ovog grada podjednako ponosni. Ista ta komisija predložila je i da mali park kod autobuske stanice u Čačku ponese ime Sonje Savić, čuvene srpske i jugoslovenske glumice, koja se ponosila time što je Čačanka i koja je sahranjena u rodnom mjestu svog oca, selu Donja Gorevnica.
Susret fantastičara podno Kablara
Već narednog dana, u nedjelju ujutro, na čačanskoj autobuskoj stanici kod ranije pomenutog parka, Maja i ja dočekali smo goste iz Beograda i odmah se zaputili u desetak kilometara udaljeno potkablarsko selu Rošci.
U odličnom raspoloženju, na radnom ručku u kući Majine majke Radojke Rade Đukanović, sabrali su se pisci fantastike okupljeni oko Udruženja građana fanovi naučne fantastike "Sci&Fi" iz Beograda. Počasni predsjednik Društva Svetislav Filipović Filip zbog bolesti nije mogao biti prisutan, ali zato su tu bili sekretar Društva Tihomir Tika Jovanović, koji sada obavlja i funkciju predsjednika, kao i istaknuti član Goran Ćurčić, pisac iz Zrenjanina, i naravno, Maja i ja.
Pored promocije ovog žanra, jedan od glavnih zadataka Društva, koje traje već dvadeset i jednu godinu, je štampanje fanzina, kao i izdavačka djelatnost. Uz autorske knjige članova "Sci&Fi" društva, posebno se ističe štampanje regionalne antologije fantastičnih priča "Regia fantastica". Do sada je kroz svih jedanaest godina izašlo jedanaest knjiga ove antologije, a u svakoj od njih zastupljeno je preko trideset autora sa zapadnog Balkana. Uz najpoznatija imena domaće, regionalne fantastike, među kojima je i svjetski poznat Zoran Živković, zastupljeni su i neki svjetski klasici. Najveći broj Regija uredio je Tihomir Jovanović, a dežurni ilustrator naslovne stranice je svjetski priznati ilustrator i strip-autor Željko Pahek iz Beograda. Čast mi je da sam već odavno dio ovog projekta i da su moje SF priče uvrštene u deset izdanja ove antologije.
Naredna antologija, pod imenom "Spejs opera", sprema se za narednu godinu i ona bi ujedno trebalo da bude završna. (Ujedno ovaj tekst poziv je svim piscima fantastike i onim poznatim i onim manje poznatim, koji tek ulaze u čudesne svjetove fantastike, da nam pošalju svoje radove.)
Nije samo fantastika bila predmet razgovora i interesovanja gostiju iz Beograda, već i fantastična priroda vulkanske gromade Ovčara, predivni vidikovac sa Kablara, ljepote jezera Međuvršje, Ovčar banje, kao i kulturno nasljeđe Ovčarsko-kablarske klisure.
Ovog puta, tek mali dio toga uspjeli smo obići i predstaviti svojim gostima i prijateljima Tiki i Goranu, ali uz dogovor da sastanci i druženje postanu tradicionalni, pa i u proširenom izdanju.
A mi nastavljamo naše putešestvije i uskoro vam se javljamo sa Rimskih termi u Čačku, planine Jelice i tamošnjeg van granica Srbije značajnog arheološkog nalazišta, ali i iz još poznatijeg Viminacijuma, Rama i Dunava.