Pođemo li od civilizacijskih tekovina koje definišu da su pojave i procesi daleko jednostavniji nego što izgledaju na prvi pogled kao i da sve ima svoj uzrok i posljedicu, onda je jasno da nepoznavanje i neznanje dovodi do pojave raznih manifestnih oblika kao što su defetizam, antimodernizam, pesimizam, laicizam i u krajnjoj instanci misticizam.
Kada ne možemo da shvatimo društvene ili neke druge procese zato što ne želimo ozbiljnije da pristupimo istima, tada nam naše neznanje, sujeta i emocije stave okvir izvan kojeg ne vidimo. U tom okviru se javlja fenomen - paradoksa koji nije moguć bez neznanja.
Danas u našem društvu gdje god se okrenemo vidimo razne paradokse. A to su, u stvari, mnogobrojna pitanja na koje nemamo odgovora. Odnosno tu su pojave koje mi razumijemo u crno-bijeloj tehnici te im pristupamo površno sa starom dobrom generalizacijom. Jasno je da društvo sa većim brojem paradoksa i još većom generalizacijom, u stvari, ima ogromno neznanje. Posebno kad se obrati pažnja na literaturu, naročito istorijsku. Konkretno rečeno, neka bitka je izgubljena zbog tih i tih razloga. Ili revolucija se javila usljed tih uslova, jer istorija je egzaktna nauka. Ali kod većine naše istorijske literature to nije baš tako jasno, jer ima i ovog i onog, uglavnom nedokazanog, uglavnom onog emocionalno-ličnog. I onda posljedično imamo misticizam koji kod čitaoca razvija osjećaj bijesa i srdžbe. Ali da ne idemo tako daleko, evo aktuelnog primjera.
Demonstracije na Vol stritu. Iz našeg ugla radi se, a o čemu bi drugom već o apokalipsi Zapada. Jer taj zapad nikom nije dobro donio, taj blud nemoral, to đavolsko sve mora biti uništeno. Tako je uvijek bilo. Pregrešan je taj Rim i mora da gori. Paradoksalno što je uošte toliko i trajao. Kriza je i njih stigla. Ne znamo kako, ali im je došao kraj.
U stvari, u pitanju je velika doza nerazumijevanja kuda to svijet ide i šta se to dešava što dovodi do svih ovih tvrdnji. Neophodno je, takođe, primijetiti da u našim razmišljanjima prevladava pregršt emocija, a veoma malo činjenica. Pogrešnost istih se vidi u jednom epu o kraju, jer je negdje zapisano da to mora propasti. A zapisi i stvari koje se moraju nisu temelji modernog i slobodnog svijeta.
Društvo je skup pojedinaca te shvatanjem da su svi ljudi isti shvatamo da društva imaju iste izazove. Krize imaju sva društva, bila razvijena ili ne. Relativna razlika je u tome da je kvalitet i kvantitet integrativnih faktora društva (zakoni, institucije, odgovornost, zajedništvo i iskustvo) u razvijenijim društvima daleko veći. Što implicira da se razvijeniji suočavaju s kriznim periodima daleko uspješnije od nerazvijenih. Tako u slučajevima kada se pojavi kriza ne mora automatski da znači, kao u našim slučajevima u bližoj i daljoj prošlosti, lom, potpop i entropija. Apokalipsa.
Ipak, daleko izvjesnije je to da danas razvijene zemlje prolaze kroz fazu. Turbulenciju. Ove faze se njima relativno često dešavaju tako da svoje društvene odgovore usavršavaju tokom istih i imaju iskustva u odnosu sa problemima.
Prva od velikih turbulencija zahvatila je svijet tridesetih godina prošlog vijeka, što je posebno imalo uticaja na naš razvoj - tada u okviru Kraljevine Jugoslavije. Sve češće se smatra jednim od uzroka te turbulencije nagli oporavak Njemačke nakon Prvog svjetskog rata. Naime, do tada tehnološki veoma razvijena i liberalna Njemačka grcala je pod pritiskom reparacija saveznica, pobjednica Prvog svjetskog rata. To su iskoristili mnogi investitori, posebno banke, i napravili dobar profit investiranjem u Njemačku, što je rezultiralo naglim, neočekivanim, oporavkom Njemačke. Njen oporavak je posredno uticao na preraspodjele bogatstva i udjela u svjetskoj privredi i, na kraju krajeva, doveo do neizbježne krize.
Današnja destabilizacija ima određenih sličnosti s ranijom samo sa planetarnim uticajem. Naime, na jednoj strani se nalaze razvijene zapadne zemlje koje formiraju slobodno tržište. One imaju velika socijalna davanja (Francuska, Njemačka) ili imaju ratove koje finansiraju (Sjedinjene Američke Države). U svakom slučaju, tržište im je stabilizovano, ali je daleko od stabilnog. Na drugoj strani su mnogoljudne zemlje u usponu sa velikim brojem siromašnog stanovništva (Kina, Indija i Brazil). Jeftina radna snaga je garancija za ogroman profit te su investitori sa Zapada pohrlili u mnogoljudne zemlje i tu počeli da prave proizvode za cijeli svijet, što je uticalo na pojavu smanjenja radnih mjesta u zapadnim zemljama.
Povećana nezaposlenost i smanjena proizvodnja pokazuju da se planirani budžeti u nekim zapadnim zemljama ne mogu ostvariti. Konkretno, došlo je do proširenja slobodnog tržišta, što je dovelo do preraspodjele udjela u svjetskom bogatstvu i posljedično do destabilizacije tržišta.
Ako se još na ovu komplikaciju pridoda problem sa zemaljama ili regijama koje su živjele od proizvodnje konkretnog proizvoda te kada je isti postao nekonkurentan na svjetskom tržištu, te zemlje su naglo osiromašile i počele su da gladuju. Tako da dolazimo do nekog vida zaključka - proširenje slobodnog tržišta i nemogućnost slobodnog kretanja radne snage su jedni od uzroka potresa u zapadnom svijetu. To kaže nauka. Empirijski dokazivo. I oko ovih tvrdnja se vode debate i rasprave.
Ti konflikti između zagovornika ove dijagnoze i onih koji drugačije misle su nasljeđe modernog doba. Jer samo u sudarima različitih mišljenja dolazi do formiranja naknadnog stava ili identiteta. Nakon rasprave u kojoj se svi razlozi za i protiv sukobe, dolazi se do naknadnog stava kao rezultata razmjene mišljenja. Što za posljedicu ima dominaciju racija nad emocijom. To je jedan koncept.
Drugi je koncept da se bez sudara različitih mišljenja, istomišljenici "usaglase" povodom nekog pitanja i formiraju svoj stav. On je često pogrešan, ali je zato kriv neko drugi, zavjera je po srijedi ili dobri stari paradoks. A taj stav ili identitet foriran bez sraza različitih stavova i mišljenja ima veoma često ogromnu dozu pesimizma, defetizma i misticizma kao odgovore na manjkavosti uniformnog i emocionalnog stava. Što je i logično, jer je isti nastao na principu karakterističnom za srednjovjekovna društva koja su propagirala uniformnost i religiju kao integrativni faktor društva.