U nedavnom Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH ima jedan član (101) koji govori o kulturi. Tu se kaže kako EU i BiH treba da sarađuju u oblasti kulture i da razvijaju kulturnu raznolikost. Mogao je ovaj sporazum da bude i bez tog paragrafa, bez te frazeologije o kulturi, jer on neće imati nikakvog efekta, bar što se tiče naše strane. Kada ste čuli da neki od političara iz Savjeta ministara ili državnog parlamenta spominje uopšte kulturu? A zapravo, i ne postoji tijelo na nivou države koje bi se bavilo kulturnom politikom. Istina, ima resor u koji bi spadala i kultura, Ministarstvo civilnih poslova, na čijem je čelu Sredoje Nović, bivši policajac, za kojeg nije poznato da je ikada otišao u pozorište ili pročitao i jednu knjigu iz oblasti književnosti.
Kultura, a umjetnost posebno, posljednja su rupa na svirali u koju pušu naši vodeći političari. Još je od Dejtonskog ugovora kultura decentralizovana, podijeljena po entitetima i kantonima, pa sve zavisi kako će se taj nivo vlasti odnositi prema ovoj društvenoj oblasti. Što je kultura decentralizovana nije nimalo loše, ali nije dobro što na vrhu države nema ko da brine o međudržavnoj saradnji na ovom planu, pa tako je onaj član iz sporazuma uzaludna fraza.
No ono što je pogubno za kulturu jeste da su nacionalne stranke, koje vladaju, duhovne vrijednosti podvele samo pod sintagmu nacionalne kulture. Ono što se ne može protumačiti kao značajno za bošnjački, srpski ili hrvatski narod nije uopšte kultura, tome se neće pridavati značaj. Pa tako i stvaraoci, velika vojska umjetnika ide za tim geslom; ukoliko nešto nije vrijedno za moj narod nije uopšte vrijedno. Lijepo kaže Aleksandar Hemon, naš sarajevski pisac s adresom u Čikagu, sa zavidnim uspjehom u Americi: "Gnušam se pisaca koji na sebe uzimaju da predstavljaju naciju ili civilizaciju, pisaca koji bi da dijagnosticiraju ili predstave probleme nekog apstraktnog kolektiva".
Pisci, ali i ostali naši umjetnici, u večini slučajeva zadovoljni su što stvaraju u svom provincijskom okruženju, što su hadžije u maloj izolovanoj teritoriji. Preko svog praga ne znaju da vide ništa vrijedno. I tako mi imamo srpsko književno stvaralaštvo skoncentrisano u Banjaluci, bošnjačko u Sarajevu i hrvatsko u Mostaru. Ogroman broj naših pisaca su najobičnije sluge nacionalnih oligarhija.
Pa me onda čudi negodovanje Ranka Risojevića oko nagrade "Meša Selimović" za roman godine. Kao da ne zna da živi u podijeljenoj državi, gdje nacionalne stranke imaju svoje pisce. Selektor za pomenuti roman godine za BiH je Tvrtko Kulenović, koga nimalo ne zanima šta se na planu književnosti dešava mimo bošnjačkog kruga. Poznat da je kao prvi predsjednik PEN centra BiH napisao predgovor za političke članke Alije Izetbegovića, što znači da je davno izabrao stranu. Zato i jesu njega izabrali za tog selektora.
Ali isto su se tako i pisci u Banjaluci distancirali od sarajevske književne raje, pa slijede Milorada Dodika da s mučninom prelaze preko entitetske crte. Parola je svako svoje, nemojmo se miješati, što je inkompatibilno s književnošću kao takvom. Bez kontakata s drugim i drugačijim nema otvaranja horizonta, nego se ostaje zatvoren u svoj brlog. I dok god umjetnici svjesno ne probijaju medije, ne sarađuju s kolegama u cijeloj BiH, nije onda moguće sa svojim djelima i mislima otići dalje u svijet. Pitanje je otvorenosti. I pitanje je samokritike.
Izvinjavam se što sebe ne uzimam za primjer, ali od kada su se ustoličile nacionalne vlasti, moje kolegu su me potpuno bacile u stranu. Desetine i desetine godina bavio sam se aktivno teatrom, pisao za njega i o njemu, učestvovao u mnogim književnim manifestacijama. Ali sam odmah u ratu krenuo u neravnopravnu borbu protiv nacionalizma. To moje kolege u Sarajevu dobro znaju, te su me bacile na marginu, jer im u suprotnom nacionalne vođe mogu zamjeriti. To je cijena mog nepristajanja na vrijednosni kriterijum gdje je nacija jedini parametar. Zato se ne bunim što mlade generacije i ne znaju da sam pisac, samo tamo neki novinarčić.
Ne bih učestvovao ni u kakvim selekcijama za književne nagrade, jer se sve to dijeli po nacijama, po entitetima. A tu nema književnosti, nema kulture. Zato je razumljivo što niko od naših političara ne spominje kulturu, oni su je prepustili Tvrtku Kulenoviću i sličnim, za koje znaju da neće pogriješiti u svom prosuđivanju. Pa i sam način vođenja naše politike je u raskoraku s kulturom.