Globalni procesi su se krajem prošlog stoljeća nezamislivo dinamizirali, što je generisalo optimistička očekivanja.
Nažalost, umjesto poželjnog prosperiteta postali smo savremenici globalne krize koja destruira pojedince, preduzeća i države.
Rastom obilnosti svih faktora, rast informisanosti, nezamisliv tehnički progres i rušenje barijera privrednoj ekspanziji proizveli su (ne)očekivanu krizu koja se po svojim performansama može porediti samo sa dinamičnim očekivanjima progresa obećanog u periodu "nakon kraja istorije" (Fukujama, 1992).
I dok su SAD naizgled izašle iz krize i vratile se na put rasta i razvoja, bauk nezaposlenosti i rast dugova i dalje razaraju brojna domaćinstva, preduzeća i države u Evropi i širom svijeta, dok se akademske i upravljačke elite, zarobljene apologetskim preferencijama i parcijalnim interesima, teatralno i neproduktivno spore oko doktrinarnih propozicija i upravljačkih mehanizama bez izgleda da će u skorije vrijeme formulisati prijedloge i rješenja za prevazilaženje problema.
Kako smo (marginalni) dio evroatlantskog svijeta, pitanje odnosa integracijskih procesa naspram nacionalne države posebno usljed upadljivih razlika u menadžmentu krize i performansama dvije skupine država na dvije obale sjevernog Atlantika (SAD i EU), postaje ključno pitanje koje moramo da razumijemo i da se u takvom okruženju adekvatno postavimo kako bismo postali dio rješenja, a ne problema.
Pored nedoumica i nesnalaženja u navedenom kontekstu komplikacije se usložnjavaju zbog sve evidentnije nedjelotvornosti globalnog institucionalnog setinga, narušavanja prirodne ravnoteže, širenja kriznih žarišta, produbljivanja nejednakosti, rasta siromaštva, socijalnog nezadovoljstva, gladi i širenja epidemija.
Kako god, fokus je na ekonomiji, jer i društvene elite i pojedinci u konačnom razumiju da bez privrednog razvoja nema progresa u realizaciji targetiranih performansi.
Koliko god pitanje razvoja imalo univerzalnu civilizacijsku dimenziju i značajno je, manifestaciono i suštinski, egzistencijalna paradigma i odgovornost pojedinca, porodice, preduzeća i društvene zajednice, što u uslovima globlizacije otvara pitanja o pravima, mogućnostima i ograničenjima, ali svakako i pitanja o strategijama i taktikama optimizacije "malih" ranjivih entiteta u velikom "surovom" poretku!?
Kako god, fokus je na ekonomiji, jer i društvene elite i pojedinci u konačnom razumiju da bez privrednog razvoja nema progresa
Kakva je budućnost malih otvorenih ekonomija u uslovima globalizacije, kakva je budućnost pojedinca i porodice, preduzeća ili bilo kog pojedinačnog entiteta da izgradi i sačuva samoodrživost i poželjnu poslovnu beskonačnost u uslovima darvinističke konkurencije i "neprijateljskog preuzimanja" resursa i mogućnosti!?
Da li su nacionalne ekonomije anahronizam koji ograničava ekspanziju svjetske privrede, utočište koje štiti od neprijateljskih preuzimanja ili pitanje koje traži nova određenja u definisanju održivog razvoja u (ne)potpunom konkurentskom okruženju!?
Mogu li nacionalne ekonomije imati aktivnu poziciju u formulisanju i odbrani održivog razvoja u uslovima globalizacije!?
Vjerujemo da će apostrofirani aspekti ove intrigantne paradigme otvoriti i brojna pomenuta pitanja, analogije i nedomice za autore i istraživače, tim prije što, pored univerzalnih globalnih izazova, institucionalni seting i aktuelne okolnosti u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini privlače pažnju sveukupne akademske i političke javnosti.