Kada sam prije godinu dana bio izložen medijskom linču na FTV-u, samo je dvoje ljudi u Sarajevu javno reagovalo. Bili su to Sanja i Ugo Vlaisavljević. Sanja je to činila više puta u svojim kolumnama u "Avazu" i "Glasu Srpske".
Ništa gospođu Vlaisavljević nije obavezivalo da digne svoj glas. Znala je da braniti Branka Perića od napada s moćnog javnog servisa, iza kojeg stoje vidljivi i nevidljivi centri moći, nosi rizik da i sama postane meta sofistificaronog ubistva istraživačkog novinarstva sarajevske kotline. Činila je to po diktatu intelektualne savjesti, koja se nije mirila sa bahatošću nedovršenih ljudi i čaršijskim primitivizmom koji pokreće mržnja.
I potvrdilo se da primitivizam ne prašta. Osveta je prirodno stanje posrnulog duha. Unakaženo lice mrzitelja kezilo se sa sarajevskih portala i najavljivalo ono što će se ovih dana ponovo vidjeti na razvaljenim zidovima prostorija u kojima Sanja Vlaisavljević radi.
Dugujem Sanji zahvalnost za hrabro oglašavanje u borbi za moralne vrijednosti i etiku javnog govora. Njen glas bio je za mene glas nade da moralne vrijednosti nisu bespovratno izgubljene. Govoriti o neprijatnim istinama, o kojima drugi mudro ćute radi vlastite komocije, sinekura i privilegija, je vrlina dostojna divljenja. Bio je to i glas nade za mnoge kojima je sveopšte rasulo pomutilo horizonte.
Dok Sanja ovih dana obilazi policijske činovnike u gotovo napuštenoj nadi da će vandali koji su se sa isukanim mačem približili njenoj glavi biti otkriveni i kažnjeni za svoje nedjelo, sarajevska politička i intelektualna građanska elita ćuti. Ćute njene kolege iz nevladinog sektora, ćute znani i neznani koje je uzimala u zaštitu, ćute bivši i današnji prijatelji...
Dok Sanja ovih dana obilazi policijske činovnike u gotovo napuštenoj nadi da će vandali koji su se sa isukanim mačem približili njenoj glavi biti otkriveni i kažnjeni za svoje nedjelo, sarajevska politička i intelektualna građanska elita ćuti. Ćute njene kolege iz nevladinog sektora, ćute znani i neznani koje je uzimala u zaštitu, ćute bivši i današnji prijatelji... Nije to više fenomen koji se u svakodnevnoj magli teško uočava i prepoznaje. Dugo vremena je ovo ćutanje opšte mjesto sarajevskog intelektualnog duha, koji se budi i mumla samo i onda kada se negdje tamo oglase Milorad Dodik i Dragan Čović. Samo političko i politikantsko mumlanje danas ima svoju cijenu na ovdašnjoj berzi besčašća.
Ta intelektualna obamrlost daje glasu Sanje Vlaisavljević nepodnošljivu jačinu. Zbog tog glasa koji pokušava da budi uspavane savjesti, nemoćan da Sanji na bilo koji način pomognem i pružim bilo kakvu utjehu, ispisujem ove redove u krhkoj nadi da će moj glas neko čuti. Ne zbog odbrane Vlaisavljevića i njihovog prava na porodični i ljudski mir, nego zbog zajedničke nade da još postoje vrline i ideali zbog kojih vrijedi živjeti. Ispisujem i zbog toga što držim da je objavljivanje istine i osuda zla ljudska dužnost.
Neko od poznatih, čije ime mi je iščezlo iz sjećanja, zapisao je vlastito kajanje riječima: "Kada su nacisti došli da hapse komuniste, ćutao sam jer nisam bio komunista; kada su došli da hapse Jevreje, ćutao sam jer nisam bio Jevrej; kada su došli da hapse katolike, ćutao sam jer nisam bio katolik; kada su došli da hapse mene, nikog više nije bilo ko bi mogao da digne glas!" Hoćemo li čekati da se nacisti pojave i na našim vratima?