U našoj svakodnevici dominira kritika, opravdana i neopravdana, svega mogućeg i nemogućeg.
Sve je podložno kritici. Osobina te naše "autohtone" kritike jeste da je površna, da je crno-bijela varijanta stvarnosti, da ima generalizaciju i pojednostavljivanje svega čime se bavi. Ona nema za cilj rješenje već je cilj sama po sebi. Kao jedan medijum u kome se troši, otpušta i prenosi neki vid negativne energije. Kritika kod nas ne vodi ka odgovoru na kritikovano stanje već vodi u mržnju, zavist i ljubomoru.
Tako dolazimo u situaciju da pored mora kritika imamo pustinju rješenja jer je očito da se kod nas kritika ne vodi da bi se stvari popravile već da bi se okrenuo još koji krug na staru temu.
Zato kao društvo znamo sve što ne valja. I to je to. Rješenje i odgovor na taj status kvo ne postoji. Da li je to zato što je rješenje u današnjici strašno komplikovan proces koji zahtijeva znanje, optimizam, vjeru, nadu i pozitivnu energiju? Zahtijeva sve ono u čemu smo deficitarni. Ili je, pak, sama smisao da ono što nam smeta kritikujemo, a ne da isto promijenimo? Možda je to naša nova doktrina jer nismo oduvijek bili takvi. Ovaj vid modela je prisutan u svim segmentima društva, bilo da se radi o obrazovanju, sportu, ekonomiji, politici...
On je jasna slika emocija koje prevlađuju kod nas i kako se odnose na naš život i na naše živote. A te emocije nas postavljaju u poziciju i utisak nemoći, neaktivnosti. Mi se ne sukobljavamo s izazovima već iste komentarišemo. Samopouzdanje nam je svedeno na diseminovane jedinice pojedinaca koji se još bore i vjeruju. Izvor kontrole nad našim životom smo izmjestili na neko drugo mjesto daleko od nas tako da mi imamo uvjerenje da ne igramo utakmicu već da smo navijači i posmatrači svojih života. Šta se to s nama dešava?
Francuski politikolog Dominik Moisi u svojoj knjizi "Geopolitika emocija" tvrdi da se društvo, ali i politika ne mogu razumjeti ako se posmatraju kao matematička jednačina izolovana od emocija. On uporno tvrdi da je uloga emocija u politici vrlo bitna i da je ignorisanjem njihovog uticaja nemoguće dugoročno shvatiti društvene procese. Tako nam Moisi poručuje da su tri osnovne emocije: strah, nada i poniženje povezane sa pojmom samopouzdanja, koje predstavlja odlučujući faktor kako društva reaguju na izazove i kako komuniciraju s okolinom.
Dominacijom jedne od ove tri emocije formiraju se posebne kulture i filozofije društava. Tako autor govori o strahu kao dominantnom osjećaju u SAD nakon napada 11. septembra 2001; ili o nadi u Indiji, Brazilu ili Kini; i kao o potonjoj emociji poniženja on govori recimo o arapskom svijetu danas.
Ako pojednostavimo ove emocije, onda bismo strah mogli objasniti kao prevlađujući utisak da smo u opasnosti, da je svijet opasno mjesto za život, da su izazovi pred nama nerješivi, aktivnost takvog društva prema prevazilaženju izazova bi bila paralisana i bazirana isključivo na vojno-policijski aparat.
Našem društvu je nasušan osjećaj nade - da, mi to možemo, mi to želimo, mi znamo kako i mi ćemo uspjeti. Osjećaj vjere u sebe i svoje kapacitete. Uvjerenje da u sraz sa izazovima ulazimo spremni i da možemo pobijediti. Ta promjena mora da se desi u nama svakom pojedinačno
Analogijom bi se nada mogla opisati kao dominirajuće uvjerenje u svoje kapacitete gdje mi to možemo, mi to želimo, mi znamo kako i mi ćemo uspjeti. Tada se cijelo društvo aktivno pokreće i priključuje savlađivanju izazova jer jedva čeka pobjedničko postolje.
Poniženje kao negativna emocija poprima oblik destrukcije u društvima gdje ona "kolo vodi" i razara svaku aktivnost i inicijativu jer uporno tvrdi da mi to nikada nećemo moći prevazići. Ili uvijek će tako biti. Ili bespotrebno to radiš kad se ti ne pitaš. Ona u stvari ubija vjeru u nas i izmješta naše pravo na život i na odluke u sferu nekog trećeg, silnog i relativno mističnog. Tako da poniženje proizvodi nemoć, a za tim i osjećaj da nemate kontrolu nad svojim životom. Evo jedan zanimljiv primjer dejstva ove emocije - Moisi govoreći o Egipćanima i njihovom porezu u Šestodnevnom ratu protiv Izraela kaže: "Egipćani taj poraz nisu doživjeli kao vojni neuspjeh, već i dublje, kao neku vrstu moralnog suda, pri čemu su izgubili samopouzdanje. To je bio više kulturni i moralni nego politički i ekonomski problem, jer kao da su istorijskom poniženju dodata osjećanja slabosti, neefikasnosti i neuspješnosti."
Letimičnim pogledom na ove tri emocije lako možemo zaključiti da je našoj svakodnevici čest gost kritika, koja je manifestni oblik proizašao iz osjećaja manjka samopouzdanja i vjere u sebe i na kraju dolazimo do ključne emocije - poniženje.
Isključivom kritikom postojećeg stanja bez nuđenja rješenja mi u stvari pokazujemo ogromnu dozu nesigurnosti. Nju kao sjenka prati nestrpljenje. Tako da i odlična rješenja i pametne strategije trpe ovakav odnos prema realnosti te često bivaju nepravedno diskvalifikovani i osporavani. Kako rješenja i strategije, tako i protagonisti istih.
Pored toga, mi smo pred stanjem da izgubimo ostatke samopouzdanja jer počinjemo da naše pobjede stavljamo u sjenku nekih naših poraza u raznim društvenim sferama i na taj način iste poraze doživljavamo kao "božju kaznu" ili bjelosvjetsku zavjeru protiv nas. Tako podsvjesno možemo da poprimimo psihologiju gubitnika. Na taj način racionalnost i razum napuštamo odlaskom u drugu stranu - stranu srednjovjekovnih razmišljanja.
Našem društvu je nasušan osjećaj nade - da, mi to možemo, mi to želimo, mi znamo kako i mi ćemo uspjeti. Osjećaj vjere u sebe i svoje kapacitete. Uvjerenje da u sraz sa izazovima ulazimo spremni i da možemo pobijediti. Ta promjena mora da se desi u nama svakom pojedinačno. Mi imamo jedan život i jedan zavičaj i jednu domovinu i jedno doba u kojem živimo. Nema poslije, nema neko će drugi. Imamo mi, skup pojedinaca koje čini naše današnje društvo, i ima izazov. Zato je krajnje vrijeme da na kafama, slavama, ručkovima i sjedeljkama raznim počnemo da dajemo odgovor i rješenja na već odomaćenu kritiku. To bi bio jedan mali korak za kritičare, a veliki iskorak za naše društvo. Taj relativno novi koncept našeg shvatanja naše pozicije i svijeta oko nas može da bude dovoljan da povratimo samopouzdanje u sebe i da s nadom pogledamo u izazove današnjice.