Političke stranke, od 1.569 obećanja datih glasačima pred prethodne opšte izbore u BiH, do sada su ispunile svega 21, pokazalo je najnovije istraživanje nevladinog sektora.
Neko je bio dovoljno besposlen i finansijski motivisan da izbroji da je, na nivou Federacije BiH, najviše obećavala SDA (od 315 ciljeva, pet ispunila), slijedi je SDP, koja je od 277 obećanja na papiru u praksi provela ukupno četiri. Izbrojano je i da stranke koje imaju svoje kadrove u Vijeću ministara zajedno nisu uradile apsolutno ništa od obećanog. Pojedinačno, prema partijama, SDA je opet bila široke ruke kad je najavljivala med i mlijeko kroz ukupno 117 planova, no realizirala je samo jedan. U istoj kategoriji je SNSD, od svoja 42 obećanja ispunio je svega četiri. Ubjedljivo na vrhu je Boljitak Lijanovićevih, koji su svoja 103 obećanja data biračima bacili u kantu za smeće čim su izbori okončani. Istraživači nisu naznačili da li je među 103 neispunjena cilja Lijanovića i onaj o davanju po 100 maraka svakom pojedincu koji ih zaokruži na listama.
I bez apliciranja za novac donatorima da podrže ovakva "društveno korisna" istraživanja, na svakom koraku moguće je lako se uvjeriti da se političke vođe sada, 2013. godine, bave (retorički) istim pitanjima koja su i u ljeto 2010. godine predstavljali kao prioritete svih prioriteta u svom radu. Problem je samo što nikako nisu uspjeli početi raditi na njihovoj realizaciji.
Novi izbori prilika su da u skoroj kampanji čujemo i objašnjenja neuspjeha stranaka i njihovih uzdanica koja će se, kao u ranijim izbornim epizodama, svesti na optužbe iznesene na račun političkih partnera, nesposobnih da prate viziju onih najsposobnijih i najhrabrijih. Zato se, valjda, aktuelna vlast na svim nivoima cijele tri godine i bavi isključivo sobom i prečestim mijenjanjem partnera - traže dovoljno dobrog da slijedi i udovoljava onom najboljem i najodvažnijem.
U nekim kantonima u Federaciji BiH političke stranke toliko su bile promiskuitetne da je sada teško izbrojati koliko je vlada i parlamentarnih većina promijenjeno od 2010. godine. U Vladi FBiH odavno ni njen premijer ni ministri ne znaju koja ih većina podržava, koja smjenjuje i koji su sve ministri otkazali poslušnost i vlastitim partijama zahvaljujući kojima uživaju luksuz trošenja stotina miliona maraka iz budžeta bez ikakvog zakonskog osnova.
Promjenom političkih saradnika pokušalo se, navodno, poboljšati i Vijeće ministara, a efekti su mu takvi da će novi predsjedavajući svoj ekspoze u najvećem dijelu moći prepisati od svog prethodnika. Politički partneri su konstanta jedino u Republici Srpskoj, no i tu vladajuće stranke nisu bile zadovoljne ljudima imenovanim iz svojih redova u Vladu pa su mijenjali premijera, ministre i još ih mijenjaju. Stabilno partnerstvo iz RS s vremena na vrijeme zaljulja se na državnom nivou pa svako malo Mirku Šaroviću zaprijeti gubitkom fotelje ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.
Političkim strankama birači su vezali ruke pa nemaju previše prostora za nove pokušaje. Isprobali su sve moguće saveznike, pozicije i poze sa onima koji su 2010. godine dobili najveću podršku glasačakih tijela i nađosmo se u situaciji da na sljedećim izborima svako na političkoj sceni ima pravo reći da nije kriv za raspad sistema, jer su gotovo svi povremeno bili opozicija i svi su bili u vlasti. Odgovorni su, dakle, oni što duže od decenije i po biraju iste ljude i iste opcije. Još više je odgovoran ogroman broj onih što ništa ni ne biraju, jer su, eto, dovoljno osviješteni, upućeni i informisani da prepoznaju kako su svi političari jednako loši pa izborni dan provedu u kući ili u druženju s prijateljima gdje drže slovo o nesvrsihodnosti održavanja izbora.
Kada bi i ti navodno osviješteni bili dovoljno hrabri da se pozabave samokritikom, vidjeli bi da su od njih čak i političari principijelniji. Političari, doduše, ne mijenjaju hronično loše stanje u državi, ali zato nastoje nešto promijeniti u svojim životima mijenjanjem saradnika, saigrača i partnera sve dok ne nađu onog što će najbolje promovisati njihove interese. Za razliku od njih, neglasači su nedopustivo pasivni, jer ne rade doslovno ništa što bi im dalo za pravo da govore kako nam je nepodnošljivo loše školstvo, zdravtsvo, penzioni sistem ili kako nas korupcija pojede. Uporno bojkotuju izbore zato što su, kao, svjesni da niko ne zaslužuje njihov cijenjeni glas pa odlučivanje prepuštaju armijama koje godinama zaokružuju iste političke opcije i ljude. Bezobrazno je za svoju djecu očekivati uređen obrazovni sistem, za sebe gorljivo tražiti bolji materijalni položaj na radnom mjestu, u mjesnoj zajednici i u društvu za kafanskim stolom, a ne pokušavati svojim glasom makar smanjiti podršku strankama i poličarima koji su godinama među pobjednicima izbora.
Velika je vjerovatnoća da jednim izlaskom na izbore pasivni neće promijeniti opštu sliku BiH, niti će na vlast dovesti poštene i sposobne, ali će bar imati moralno pokriće da kritikuju sve što ne valja, pa i svoje prijatelje i komšije koji su opet glas dali "svojima" vođeni strahom da će i drugi i treći zaokružiti "svoje", bez obzira što ih "njihovi" kolektivno bezočno lažu i kradu duže od 20 godina.