Davno je prošlo vreme kada smo mislili da su "poricatelji genocida" oni koji tvrde da Jevreji nisu istrebljivani u Aušvicu, ni Srbi u Jasenovcu. Genocid su uvek poricali neki drugi, koji nam nisu bili simpatični, nikako.
Bilo je to davno, kada se niko kod nas nije svađao oko značenja reči genocid. Bilo je to pre ovog rata, i pre Srebrenice.
I danas mi je teško da se naviknem na ideju da tu "suknjicu" sada i meni oblače. Pre dva dana me u Udruženju novinara Srbije posetila Dajen Orentliher, profesorka prava s Ameriken univerziteta u Vašingtonu, koja je doskora bila zamenica šefa Odseka za ratne zločine u Stejt departmentu, donevši mi primerak svoje studije o uticaju Haškog suda na Srbiju, naslovljene "Sužavanje prostora za poricanje". Došla je da intervjuiše ona mene, a ne ja nju, tako da je moje pitanje o tome kako su gotovo svi ljudi koje poznam završili kao "poricatelji genocida" ostalo retoričko.
A do pre samo nekoliko godina bila sam u društvu profesora Vojina Dimitrijevića i drugih uglednih pravnika, koji su bili mišljenja da masakr srebreničkih muslimana nije bio genocid u pravnom smislu te reči. Sve do 2004. i haške presude generalu Radislavu Krstiću, bila je to stvar akademske debate u kojoj su testirane naše uzajamne predstave o tome šta je najteži zločin u istoriji čovečanstva. Ujedinjene nacije su, naime, tek 1948. usvojile inicijativu poljskog Jevreja Rafaela Lemkina i donele Konvenciju o genocidu, što znači da je nacistima u Nirnbergu suđeno "samo" za zločine protiv čovečnosti, a ne i za genocid. Sam Lemkin tvrdio je da ga je na ideju o genocidu nagnao strašni turski masakr nad Jermenima za vreme i posle Prvog svetskog rata, koji i danas važi za prvi "moderni" genocid.
Krstićeva osuda za genocid nije me navela da promenim mišljenje: srpske snage su u Srebrenici počinile strašan zločin, zločin protiv čovečnosti, koji se svejedno ne uklapa u moju predstavu o genocidu kao najtežem zločinu u istoriji čovečanstva. Izveštavala sam iz Haškog suda i godinama čitala sve što mi je na tu temu došlo pod ruku, imala sam privilegiju da i lično sretnem brojne istaknute stručnjake pravne struke i videla sam da ni oni nisu impresionirani pravnom logikom i standardima sudskog veća koje je presudilo Radislavu Krstiću, pa makar je tim većem predsedavao sam predsednik Haškog tribunala i čovek koji je preživeo Holokaust, Amerikanac Teodor Meron.
To što nas je posle te presude "napustio" Vojin Dimitrijević, manje me potreslo od činjenice da je uskoro počeo da zagovara da se zakonom zabrani "poricanje genocida". Od njegove inicijative nije bilo ništa, tako da nikad nisam saznala da li bi poznati profesor i Sonja Biserko, koja je pre dva dana obnovila istu ideju, zakonom zabranili i svako osporavanje, ili pak kritički intonirano analiziranje Krstićeve presude. Ne znam da li bi me i u najluđim snovima trpali u zatvor što osporavam Krstićevu presudu za genocid, to jest da li bi već i kritika presude bila dovoljna da u njihovom zakonu zaradim kvalifikaciju "poricatelja genocida", ali prepoznajem njihovo gnušanje nad moralno posrnulim "relativizatorima" genocida. Tako Biserko od "države" traži i da moralno osudi, a potom i zakonski sankcioniše "svako poricanje genocida u Srebrenici".
Znam da se nalazim u veoma dobrom društvu kad je ta presuda u pitanju. Pomenuću samo Vilijama Šabasa i Ketrin Sautvik, ugledne zapadne eksperte međunarodnog prava, koji se protive "demagoškoj, ekstravagantnoj upotrebi termina genocid" (Šabas) i "razvodnjavanju" tog termina u presudi Krstiću, čime se "umanjuje autoritet Tribunala" i "iskrivljuje istorija" (Sautvik). Navela bih i nemačkog sudiju Kristofa Fligea, koji je ustalasao bošnjačko javno mnjenje izjavom da "striktno uzevši, samo Holokaustu pripada termin genocid", ali sticajem okolnosti znam uslove pod kojim je Flige otišao da sudi u Hagu, tek nakon prikrivanja korupcionaškog skandala koji je otkrila nemačka štampa dok je bio državni sekretar za pravosuđe u Berlinu.
A nisam preterano impresionirana ni kada iz Vašingtona, povodom 17. godišnjice zločina u Srebrenici, zagrmi Barak Obama da Sjedinjene Države odbacuju pokušaje da se "porekne neporeciva činjenica da je posredi genocid". Moralna visina s koje nam se obraća o Srebrenici jednako mi je neubedljiva kao i tobožnja moralna superiornost gospođe Biserko. Ubedljiviji su mi politički motivi za ono što Obama govori. Kao što su ga politički obziri svojevremeno naveli da tokom izborne kampanje 2008. obeća biračima (među kojima i milion i po Amerikanaca jermenskog porekla) da će genocid nad Jermenima zvati genocidom, za razliku od Džordža Buša. A kada je postao predsednik, pod istim snažnim pritiskom Turske, na koji ni Buš nije bio neosetljiv, genocid nad Jermenima nazvao je "jednim od najvećih zločina dvadesetog stoleća". Ankara se svejedno javno naljutila zbog njegove "jednostrane političke percepcije" i čak privremeno povukla ambasadora, i na tome se završilo.
Ne zameram nikome, a najmanje žrtvama i njihovim porodicama, što se bore da se zločin u Srebrenici zove genocidom. Svi znamo zašto se ta reč, u kontekstu bosanskog rata, pojavila skoro četiri godine pre Srebrenice. Na posredan način nam je to rekla bliska saradnica Hilari Klinton i Baraka Obame, Samanta Pauer, koja je bila svedokom da je Pentagon, na prve vesti o stotinama hiljada ubijenih u Ruandi 1994, upozorio američku administraciju kako da barata zapaljivim terminom: "Budite oprezni... Ako je genocid, onda ćemo stvarno morati nešto da poduzmemo."
I Haški tribunal je, kažu znalci, isprve osnovan kako bi se stvorio utisak da "nešto preduzimamo". Pregovarač Dejvid Oven, uostalom, tvrdi da su Sjedinjene Države zapravo pre svega vodile računa da Evropljani ne budu uspešni u pregovorima o okončanju rata, ne bi li morali da se opet oslone na "američko liderstvo".
Bilo kako bilo, iza moralne grmljavine onih koji traže da se zaustavi "poricanje genocida" katkad stoje, ne samo moralni, već i politički motivi. Strana u ratu stiče izvesnu političku i moralnu prednost ako svoje ratne protivnike predstavi kao genocidne manijake, uporedive jedino sa najgorim zločincima u istoriji čovečanstva. Neki kažu da je tek presudom za genocid Haški tribunal, u očima stvaralaca, zaista opravdao svoje postojanje.
Ali da li to znači da je presuda postala svetom knjigom? Robert Hejden, američki profesor antropologije i prava, na to kaže: "Je li 'poricanje genocida' ukazivanje na greške u odluci Haškog suda? Onda to stavlja pravosudne odluke na pijedestal Biblije ili Korana, ili čak na neko još svetije mesto, jer postoji zavidna biblioteka kritičkih komentara na račun Biblije i Korana."