Ovih dana posmatrao sam jedan od mnogobrojnih protesta pred zgradom Vlade Federacije BiH. Ne sjećam se ko su bili demonstranti, bivši borci, invalidi, penzioneri, radnici bez posla, ali su bili veoma bučni, vikali su protiv ministara, nosili su neke parole. Između ostalog, isticali su sliku Alije Izetbegovića. Šta su time htjeli kazati? Da pripadaju bošnjačkoj naciji? Da su na strani Stranke demokratske akcije? Kakve veze ima pripadnost naciji ili partiji s nekim egzistencijalnim zahtjevima? Naprosto, pobunjeni narod iskazuje time svoju lojalnost, privrženost vladarima u ovoj zemlji.
Nije nimalo čudnovat fenomen naših ljudi koji neprestano ruže vlast, a onda na izborima glasaju za tu istu vlast. Ti slojevi naroda su zapravo poltronski, kukavički, htjeli bi za sebe bolji status u društvu, a istovremeno ne bi nipošto udarali na temelj društvenog sistema, na nacionalizam kao način vođenja politike, na podjelu društva na bogate i siromašne. Jasno je da ovaj narod (ili kome se više sviđa: ovi narodi) ne zna šta hoće.
Da bi se učestvovalo u politici, pa makar samo jednom u četiri godine, kada se glasa, čovjek treba da bude upućen u dešavanja na političkoj sceni, a masa naših ljudi je neobrazovana i neinformisana. Zato se njihova politička opredjeljenja svode na emotivne reakcije. Naši političari znaju da se emocije najbolje bude nacionalnim ponosom, pričom o krvi i tlu. Odavno se u savremenom naprednom svijetu u politici ne upravlja emocijama, nego je tu, prije svega, stvar racionalnog interesa. Mi smo još na Balkanu, gdje plemenske zajednice igraju glavnu ulogu.
Ima li u našem političkom životu išta drugo osim netrpeljivosti između dva entiteta? Izgleda da i najobičnija saobraćajna pravila ne mogu da se usaglase. Od tih tenzija žive naši političari, tu se najbolje snalaze, znaju kako treba braniti nacionalne interese i u pitanjima veterinarske službe. Pa kada je to glavna i gotovo jedina politička tema, onda nije ni čudo što narod, običan svijet, isto tako raspreda kako su oni s druge strane entitetske linije najveći zagađivači našeg čistog i očišćenog prostora.
Nedavno je Milorad Dodik ponovio stav da u budućem popisu stanovništva obavezno treba da bude rubrika o pripadnosti naciji, odnosno vjeri. To je potrebno Dodiku, ali i ostalim našim nacionalnim vođama, da mogu brojati, da imaju argumente u ciframa gdje je koji narod u većini, odnosno u manjini, gdje je protjeran, gdje je nadmoćan nad ostalima. Tako će se u ime tih pobrojanih glava ostvarivati prednost svoje vlasti, u ime statistike govoriće se o ugroženosti svoje nacije.
Velika je bojazan da se u državnoj skupštini, pa i u drugim nivoima zakonodavne vlasti, ne odigrava nacionalno nadglasavanje. Pat pozicija u Mostaru najbolje govori o tome. No, to nadglasavanje čine samo nacionalisti, jer je njihov nacionalizam jedini kriterij po kojem se politički ponašaju. U svijetu gdje narod nije u tolikoj mjeri opterećen nacionalnim podjelama, na izborima na prvom mjestu dolaze neki drugi ljudski kvaliteti. Barak Obama u Americi je na prvom mjestu izabran bjelačkim glasovima, u zemlji koja je do juče bila potpuno rasno podijeljena.
Sve se više uvjeravam da za ružnu situaciju u našoj zemlji nisu na prvom mjestu krivi naši političari, nego su to naši narodi. Nepismene i polupismene narodne mase veličaju samo svoju naciju, svoju vjeru, svoju istoriju, svoje zločine, svoj primitivizam, a da ih se nimalo ne tiču drugi, jer oni nisu vrijedni pomena. Srpski čovjek se od kolijevke pa do groba uči da su za sve nedaće krivi Turci, mada je davno prošlo vrijeme okupacije osmanske države. Taj arhaizam da su Turci nešto najgore na svijetu ne može nikako da korespondira sa današnjim turskim građanima. Pa i to nazivanje Bošnjaka Turcima govori samo da mnogi Srbi žive u davnoj prošlosti.
Nemamo statističkih podataka koliko je u nas nepismenih, ali svakako je to impresivan procenat. U takvim okolnostima oslanjati se na glas naroda naprosto je blesavo. Pa tako će se i demokratija, o kojoj toliko u javnosti gudimo, teško ostvariti sve dok je neobrazovanost jedna od glavnih naših nedaća. Ne može se biti demokrata, a da u svojoj kući nemate nijednu knjigu, pa čak nijedne novine. A našim narodima nije ušla u glavu nijedna knjiga, pa čak ni poglavlje. I onda oni koji se malo izdvoje iz te gomile, koji preko veza dobiju neke diplome, počinju da nas uče demokratiji i političkom mišljenju.
Kod nas je kultura samo za kulturne ljude, umjetnost samo za umjetnike, politika samo za političare, a narodima ostaju njihove nacije da uživaju u njima.